Banjalučanin Tomas Damjanović, amater koji je beskrajno zaljubljen u fotografiju, već dugo vremena na društvenim mrežama oduševljava svojim fotografijama grada na Vrbasu, "pričajući" priču o ovome gradu i prenoseći atmosferu i emociju. 

U intervjuu za Frontal govori o ljubavi prema fotografiji, svojim počecima ali i o tome da li razmišlja o profesionalnom angažmanu.

FRONTAL: Kako i kada si se počeo baviti fotografijom? I kada si shvatio da će fotografija biti sastavni dio tvog života?

DAMJANOVIĆ: To je bilo "otkidanje na prvo okidanje", ljubav na prvu, još tamo sredinom devedesetih kada smo kao klinci skupljali lovu i u Boski kupovali filmove za stare digitalne aparate, takozvane "idiote". Glavna fora je bila skupiti pare za film od 36 snimaka, jer je to bila igra na sigurno - znaš da će bar dio slika da uspije, a snimale su se žurke sa rajom i zezanje po gradu, šta drugo. Divne su to uspomene, fotografije dragih lica i smiješnih situacija, kao neko posebno, dodatno, svjedočanstvo o mladosti u gradu na Vrbasu, kad i nije baš bilo nekih uslova da živimo kao na Beverli Hilsu. Nama za zabavu nije trebalo mnogo, samo da smo skupa, a još ako ostanu fotke kao uspomene, to je bilo posebno zadovoljstvo. Ko je fotografisao sa "idiotom" zna o čemu pričam, znalo je da se desi da uprskamo stvar i da čitav film bude upropašten. Izradiš negativ, a on prazan. Danas je drugačije, klinci za jednu foto sesiju telefonom naprave slika koliko mi za jedno godišnje doba. Ali mislim da smo se mi bolje glupirali 

Zaljubljenost u fotografiju se desila na prvu, a ljubav - kao i svaka prava ljubav- potvrđuje se svaki dan, godinama unazad i u onima koje dolaze, ne sumnjam.

FRONTAL: Sjećaš li se svojih prvih fotografija, šta je to što si prvo zabilježio svojim fotoaparatom?

DAMJANOVIĆ: Kao što sam rekao, bila je to moja ekipa sa Starčevice, gdje sam odrastao. Raja, žurke i zezanje, kupanje na Vrbasu čiji svaki kamen znam, sve je to nastojalo da se uglavi u onih 36 famoznih slika na jednom foto-filmu. Onda su na red došli portreti, a zatim i priroda i okruženje, najjednostavnije govoreći. 

Napravio bih paralelu sa muzikom. Imaš recimo sjajne pjesme omiljenog mi Coldplaya koje ti prave atmosferu, lepršave su,  zabavne i nameću ti neko svoje raspoloženje. A imaš i recimo muziku Chrisa Ree ili neki mastan Blues, pa i Chill out, koji ti ne stvara osjećanja nego izvlači iz tebe emociju. Baš kao neko božansko prepoznavanje situacije ili ambijenta koje je blisko tvom biću. Tako zastanem na trenutak, osvrnem se i zvizne me. I to moram da fotografišem. 

Iako govorim o Banjaluci, koja sad nije neki megalopolis pa da je kontrast velik, ali opet jurcaš svaki dan za milion obaveza, a kad zastaneš i pogledaš oko sebe, stvarno dođeš u dodir i sa svijetom oko sebe i u dodir sa samim sobom. A te trenutke želim da sačuvam od zaborava. Eto, to sam bilježio i bilježim. 

FRONTAL: Najviše fotografišeš svoj grad, Banju Luku i često u opisu fotografija stoji "najljepši si grade moj". Šta je to što te najviše inspiriše i koji je to dio koji bi posebno izdvojio kao najdraži za dobru fotografiju u Banjoj Luci.

DAMJANOVIĆ: Pa zar nije najljepši? Evo, skoro sam uz jednu fotografiju na Facebooku napisao "i ne znamo šta imamo". A imamo mnogo toga što može da inspiriše, da "oduva" čovjeka svojom ljepotom. Bilo da govorimo o prirodi ili spomenicima kulture, gradskom zelenilu, mojim omiljenim mostovima, Vrbasu... Ne mogu da izdvojim konkretnu lokaciju koju moj objektiv posebno voli. Kako u zadnje vrijeme više snimam dronom s visine, nego što fotografišem sa zemlje, tako da svjetlost i oblaci iznad svega prave ambijent, odnosno scenografiju i "potpisuju" fotografiju. Svakako, u planu su i druge destinacije ove naše prelijepe zemlje, ali o tom potom.

FRONTAL: Šta je potrebno za dobru fotografiju, da li je to oprema koja se koristi ili "dobro oko" fotografa?

DAMJANOVIĆ: Rekao bih, i jedno i drugo. Dobra oprema olakšava realizaciju, ali ne zaboravimo da su najbolje fotografije nastajale zahvaljujući jednom "Zenitu". Uz dobru opremu, potrebni su i talenat i iskustvo, ali i to da se nađeš u pravo vrijeme na pravom mjestu, da prepoznaš trenutak i ovjekovječiš ga. Ljudi koji se ne bave fotografijom, znaju da naprave zapanjujuće dobre slike koje te naprosto opiju svojom ljepotom.

FRONTAL: Ti si neko ko živi za fotografiju, ne živiš od fotografije. Baviš se fotografijom više amaterski. Da li razmišljaš o nekom profesionalnom angažmanu?

DAMJANOVIĆ: Odlično pitanje. Ljudi uglavnom na amaterstvo gledaju kao nešto poput hobija, nešto usputno, samouko, za svoju dušu. Amater jeste čovjek koji se bavi nečim bez finansijske satisfakcije. Ali, nije neko ko je samouk i zbog toga "napola priče". Da se našalim pa da kažem da bi u tom slučaju i Sokrat bio amater-filozof jer nije išao na Filozofski i vrtio lovu, Da Vinči bi bio mazalo jer nije išao na Likovnu akademiju i prodavao platna, Hendrix potcijenjeni muzikant bez školovanja sa diplomom, mada jeste od toga zarađivao... 

S druge strane, fotografija postaje komercijalna srazmjerno broju ljudi kojima se dopada. A to je normalno i poželjno i očekivano, jer je fotografija način izražavanja koji je ljudima pitak i blizak. Ljudi kontaju fotografiju, doživljavaju i tumače. Profesionalno bavljenje fotografijom, ako mislite na tezgu i snimanje proslava za novac, zaista izbjegavam. To uglavnom radim drugarski. A profesionalno bavljenje fotografijom na ovaj način je izvjesno u nekoj skorijoj budućnosti. Pare jesu bitne ali u ovoj priči ne mogu biti "light motiv" jer onda rezultat ne bi bio onakav kakav želim. Inspiracija je iznad svega. I da se ljudima dopadne to što vide.

FRONTAL: Šta nam Tomas Damjanović poručuje svojim fotografijama?

DAMJANOVIĆ: Ljepota je svuda oko nas. A najviše u očima posmatrača.

Autor: Danka Savić