Kako se objektivnost našeg čovjeka najčešće završi pravdanjem čistog zla?

Poletio je avion za Beč. Ranije tog dana sam, inspirisan pobjedom fašista u Italiji predvođenih Đorđom Meloni, kupio knjižicu „Večito vraćanje fašizma“, koju je napisao Rob Rimen. Kako je knjiga čitljiva i veoma kratka, odlučio sam da je pročitam čekajući polijetanje, leteći i vozeći se sa aerodroma. Nije dugo trebalo da taj moj idealni plan doživi krah. Bilo je potrebno samo polijetanje i jedan veoma obični čovjek, moj saputnik.

Kad god se vozim kući ili od kuće, skoro uvijek se okrenem na suprotnu stranu od svog nepoznatog saputnika da bih izbjegao pitanja koja nepoznati saputnici na autobuskoj i avionskoj liniji Beč-Banja Luka uvijek postavljaju, a koja se tiču tuđe privatnosti. Zašto li su nepoznati, najčešće i nepristojni ljudi – kao i gdje su naučili da nije nepristojno pitati druge nepoznate ljude za tačnu adresu stanovanja, broj preostalih ispita, zanimanje roditelja, braće i sestara, gdje se ljetuje, gdje se uči, gdje se izlazi – još uvijek nisam saznao. Da bih diskretno izbjegao lanac pitanja, najčešće čitam šta god dođe pod ruku. Skoro uvijek – uzalud. Ako čitate dok putujete, sa jasnom namjerom da izbjegnete navedeni lanac pitanja, prvo uvodno pitanje uvijek glasi: „A šta to čitaš?“ Nakon toga se više ne isplati ni držati knjigu u ruci, nepoznati čovjek odnosi pobjedu i kao da priča sam sa sobom, počinje razgovor.

Prije nego što sam stigao da odgovorim na pitanje koju knjigu čitam, on već sve zna o njoj. Nije ju pročitao, nije čak ni čuo za nju, ali naslućuje on o čemu se tu radi, ne izgleda impresionirano. Jedino ga zanima, to me pita, da li se taj čovjek Rob Rimen zalaže za fašizam ili protiv fašizma. Dakle, nepoznati čovjek hoće da svog saputnika, ovog puta sam to ja, ideološki pozicionira. Ispričam mu da je čovjek Rob Rimen antifašista, da se i sam isto tako osjećam i da sam ju kupio toga jutra kako bih još malo čitao o fenomenu koji je u Italiji opet doveo fašiste na vlast. Mog saputnika to jedva zanima, iako je on taj koji postavlja pitanja, ne čekajući moj odgovor nego sam na njih odgovara. Moje čitanje je i prekinuo da bi on pričao, a ja gledao u njega i podržavao ga. Čudno, nepoznati čovjek bi razgovarao sam sa sobom, ali mu za te namjene ipak treba još jedna osoba. Ovog puta sam to ja.

Rat u Ukrajini. Kao i većina naših ljudi koje sam slučajno upoznao, ni moj slučajni saputnik ne donosi humanističke ocjene. On se bavi isključivo geopolitikom. Naravno da zna sve o NATO položajima u Ukrajini, o obavještajcima i zapadnim licemjerima. Razumije se u trgovinu energentima, sjevernim i inim tokovima. Taj tipični čovjek i sudi na osnovu zamišljenih kriterijuma po kojima treba da sudi taj svepravedni sud. On se u stvari trudi da bude objektivan. Međutim, trudeći se da bude objektivan, (svaki pa i ovaj) obični čovjek u srednjim godinama koji je sigurno prošao strahote rata i bombardovanja, ili iste bar gledao iz blizine kroz svoju porodicu i prijatelje, graniči sa pravdanjem čistog fašizma. Trudeći se da bude objektivan, naš čovjek se tjera prvo u relativizaciju zla sudeći na osnovu ograničenog broja informacija koje kao svi kao obični građani imamo, a zatim i sam počinje da opravdava čisto zlo i fašizam. To je rezultat čudne potrebe za pravdom, što u stvari i ne može biti pravda, jer se o pravdi sudi po najvišoj vrijednosti, a to je vrijednost ljudskog života. On o zlu ne sudi na osnovu života čovjeka koji strada, prožetog patnjom koju prouzrokuje nasilje, srušenim zgradama i snovima, nestalim ambicijama napadnutih, kao i mnogih koji nedobrovoljno napadaju(!). Tako naš čovjek objašnjavajući svoju želju da bude objektivan i pravedan, postane sadista.

Licemjerje demokrata. Pošto sam na početku spomenuo pobjedu italijanskih fašista i Đorđe Meloni, navukao sam na sebe objašnjenje o licemjerju Evropske unije, koja kaže da „ima mehanizme kako da se izbori sa desničarima u Italiji.“ Mom saputniku nije jasno otkud pravo „kao-demokratskoj“ Evropskoj uniji da se bori protiv nečega što su izabrali građani jedne zemlje. Moje objašnjenje o značenju demokratije, kao i da fašizam ne može biti demokratski opravdan jer u svom programu sadrži metode za potkopavanje demokratskog poretka, nije bilo dovoljno. Mom saputniku, kao i većini mojih saputnika nije važan kontekst u kojem se raspala italijanska ljevica, nije važno ni to što su mnogi građani Italije možda glasali reakcionarski i iz razloga jer pomenuta Meloni nikad nije bila na vlasti… Važno je samo ono što je na površini, a to su brojevi, ne vrijednosti. Mom saputniku nije jasno kako neko ko „tvrdi da se zasniva na demokratiji“ sebi uzme za pravo da se miješa u tuđa pitanja. Nije jasno, ali sve je jasno, jer ne traga za dodatnim objašnjenjima. Pa mu i ne napominjem kako prolaze kritičari režima kad takvi dođu na vlast. Ne napominjem ni ubistva novinara po Rusiji, niti metode koje koriste mađarske vlasti prema novinarima i univerzitetima.

Zašto misliš da je Putin zlo? Konačno sam dobio pitanje zbog svoje ranije tvrdnje, koju sam kao i svaku ocjenu po pitanju fašizma, zasnovao na običnom ljudskom životu. Iako je ono izgledalo naivno i dovelo do pokroviteljskih osmijeha mog saputnika, objasnio sam mu da poznajem neke tamo ljude iz te Putinove Rusije i da, igrom slučaja, oni nisu oduševljeni tom verzijom svog društva jer ono ubija političare opozicije, protjeruje novinare, siječe struju u stanovima blogera ili ljudi koji na Tviteru i najmanje posumnjaju u istinitost režimskih vijesti – već godinama. A odnedavno šalje u zatvor one koji učestvuju na antiratnim protestima.

Slijetanje. Avion se spremao za slijetanje na bečki aerodrom. Našem razgovoru u kojem je učestvovao jedan čovjek, bližio se kraj. Baš na tom kraju sam saznao da moj saputnik želi da se preseli u Beč sa porodicom. Iako ta želja nije u skladu sa opisanom objektivnošću i pravednošću, ja mu to iskreno želim. U gradu dominantne ljevice kao što je Beč danas se može naučiti barem malo o fašizmu, barem ono što je Rob Rimen sažeo na nekoj od prvih stranica koje sam stigao da pročitam: protiv fašizma se ne bori fašizmom.

Čuvajte se vaših saputnika koji bježe od slučajnih razgovora. Ne zna se šta je gore, da li to što mogu imati blog ili to što su ljevičari.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (27.09.2022.)