Kada je 1960. godine u Njemačkoj objavljena knjiga „Dnevnik Berlinke“ reakcije su bile vrlo negativne. Autoricu su optužili da je okaljala čast njemačke žene i naišla je na osudu njemačkog društva jer je pisala o nečemu što je javnost smatrala nedopustivim. Pisala je o silovanju njemačkih žena u Berlinu od strane vojnika Sovjetskog Saveza. Ona se povukla iz javnosti, a novo, njemčko izdanje dnevnika ponovo je objavljeno tek nakon smrti autorice 2003. godine.

Njemačkoj javnosti je trebalo preko 40 godina da smogne hrabrosti i prihvati nešto što su svi znali, ali sa tim nisu mogli da se suoče.

Izgleda da je tako i kada se radi o broju djece ubijene u Sarajevu.

Naravno, da me iznenadila sva buka i bijes koji je uslijedio nakon mog teksta, ali to nije nešto što me zabrinulo ili uplašilo.

Na vrhuncu rasprave o broju ubijene djece u Sarajevu, zadesio sam se poslom u Sarajevu i zbog toga sam sada neizmjerno srećan. Dva su razloga za to. Prvo nisam dozvolio da sve te prijetnje, uvrede i laži ograniče moju slobodu, a drugi razlog je što sam se uvjerio da u Sarajevu žive pristojni ljudi koji poštuju drugačije mišljenje, drugačije stavove i ako im se možda i ne sviđaju.

Za sve te dane, doživio sam dva ružna dobacivanja i jedan pokušaj pljuvanja iz automobila, što nije ništa u odnosu što se moglo pročitati na portalima, društvenim mrežama i pojedinim medijima.

Čega sam se plašio?

Jedini strah koji sam imao i koji sada imam je da me „kritičari“ ne „natjeraju“ da postanem ono što nisam, a to je nacionalista ili bolje reći srpski nacionalista.

Desni su otvoreno napadali, služba je radila svoj posao, a ljevica je elegantno prala ruke od moje nepristojne ponude.
Tih dana sam svakodnevno primao uvrede, prijetnje, omalovažavanje i čitao laži o sebi i „prirodna rekacija“ čoveka je da im na sve to uzvratite istom mjerom, psovkama, vrijeđanjem, ekstrmizmom i traženjem sigurnosti u zagrljaju svoga nacionalizma.

U stvari najviše sam se plašio da ne počnem da koristim isti vokabular i argumente, koji „moji“ koriste u obračun sa „političkim Sarajevom“.

Jednostavno rečeno borio sam se svim silama da se ne pretvorim u sve te dodike, majkićke, vulićke, koji su nakon odlaska u Sarajevo i susreta sa bošnjačkim nacionalizmom, postali naši uvaženi nacionalisti.

Nisam dozvolio sebi da srpskim žrtvama opravdavam srpske zločine. Nisam branio naše ratne heroje. Nisam se pozivao na zločine iz Drugog svjetskog rata.

Samo sam tražio dokaze.

U tome su mi pomogli i mejnstrim mediji u Republici Srpskoj koji su „prespavali“ sve što se dešavalo oko mene i pitanja o broju ubijene djece u Sarajevu. Iako su junački sve ovo ignorisali, vjerjem da su mnogi uživali u obračunu bošnjačkih nacionalista sa jednim srpskim autošovinistom.

I dok sve ovo lagano pada u zaborav i dok čekamo da se institucije sistema pozabave popisom žrtava u Bosni i Hercegovini, drago mi je što nisam izdao sebe.

Velika je to pobjeda.

Preuzeto sa: blogger.ba