Hronikom zaključaka koji su nas odveli u apsurd, što ćemo kasnije razjasniti, ispada da je boriti se protiv nacionalizma u Bosni i Hercegovini isto što i boriti se protiv (ove) Bosne i Hercegovine. Jer Bosna i Hercegovina je višenacionalna država uspostavljena na etnonacionalističkim principima. Od višenacionalnih država smo navikli na neke druge osobine, a ne na najkrući nacionalizam. Odlika nacionalizma, kad su druge nacije u pitanju, jeste njihovo negiranje ili stavljanje u podređen položaj.

Upravo to i jeste čudnovati recept po kojem je stvorena jedna država koja je trebalo da bude višenacionalna izvana, ali i sa nacionalistički uspostavljenim ustavnim okvirom iznutra. To je kao kada bismo sipali alkohol u bezalkoholno pivo i dalje ga smatrajući bezalkoholnim.

U kontekstu koji opisujemo, a to je život ljudi kojima je sudbina odredila da budu pripadnici nacionalnih ili vjerskih manjina, ne radi se o problemu samo Srba, Hrvata ili Bošnjaka, niti je to samo problem nacionalnih i vjerskih manjina. Nije to problem sudija i advokata, direktora i službenika. To je problem ljudi koji žive u jednoj zemlji, problem svakog čovjeka i on se zato ne ogleda ni u uigranim preglasavanjima prilikom donošenja odluka u zgradama koje su mogle postati institucije, niti se ogleda u nadležnostima, obavještajcima, Amerikancima, NATO-u ili Eskimima.

Etnonacionalizam je, inače, društveno štetna pojava i tamo gdje nema Bosne i Hercegovine, a u njenom slučaju pojava je čvrsto uzidana u njene slabašne temelje. Ćorsokak bez mogućnosti trenutnog izbavljenja jer je čak i njen osnovni sastojak, dakle nacionalizam, obesmišljen.

Evo kako.

Već ranije smo, u kontekstu izmjena Izbornog zakona, pominjali mogućnost promjene nacije. Naciju je u Bosni i Hercegovini moguće mijenjati na dnevnom nivou u nedostatku objektivnih kriterijuma koji bi nekoga mogli da odrede kao pripadnika neke nacije. Svi kriterijumi koji bi nam mogli pasti na pamet kao ocjena nečije „pripadnosti“ su i sami veoma živa i promjenljiva materija, kao što je jezik ili čak metafizičko pitanje, poput religijskog opredjeljenja. Sve i kad bi se takvi kriterijumi nekim čudom u ovom slučaju mogli uspostaviti, dolazilo bi do ogromnog preplitanja među njima. Zbog toga je nacionalna pripadnost postala toliko subjektivna stvar da su je domaći nacionalisti, povremenom promjenom nacionalne pripadnosti zarad fotelje, na svu sreću, potpuno obesmislili. Ponovimo: nacionalisti su obesmislili nacionalizam u Bosni i Hercegovini tako što sami sebi mijenjaju naciju.

Istoričar Eric Hobsbawm je napisao da „svijet nacija ne može postojati, već samo svijet u kojem neke potencijalno nacionalne grupe, tražeći taj status, onemogućuju druge da postavljaju slične zahtjeve, a malo njih to uopšte i čini“. Upravo to je slučaj i u Bosni i Hercegovini, s tim da su neki pripadnici nacionalnih manjina (o čijim stvarnim motivima bi se moralo raspravljati) pravno zatražili da budu priznati kao ravnopravni građani, za šta im je Evropski sud za ljudska prava dao pravo.

Međutim, Bosna i Hercegovina ne ignoriše samo nacionalne i vjerske manjine, nego sve manjine, uključujući tu i one koji drugačije misle, a tek one koji drugačije osjećaju (na primjer LGBT populacija) koji, praktično, za tu zemlju „na papiru“ uopšte ne postoje. Tako se stiče opšti utisak da su jedine manjine u Bosni i Hercegovini sejdićifinciji i niko drugi. Međutim, u Bosni i Hercegovini je, parafrazirajući Zorana Đinđića, toliko problema, da odakle god da se počne sa rješavanjem, ne može se pogriješiti. U tom kontekstu nam bude jasno da nikoga, ko se aktivno bavi politikom ili pretenduje na to, ne krase čak ni dobre namjere. Jer bi u protivnom te elite pokušale da riješe bar one probleme kojima se ne ugrožava mir ili politička stabilnost, o čemu smo već pisali u „Ni u svoja četiri zida!“.

Sa druge strane, nama kontraverzne presude Evropskog suda za ljudska prava nisu zadovoljavanje pravde same po sebi, nego su više potvrda nezrelosti jednog društva koje nije spremno da radi na sebi. Može i dalje, pošto Ustav BiH negira samog sebe, i to u onoj mjeri u kojoj je u njega prenesen tekst Evropske konvencije o ljudskim pravima, koju – presudio je Sud – sam Ustav krši. Jedino u slučaju Bosne i Hercegovine se taj Sud miješao u pitanja Ustava, jer je odlučio da nije u skladu sa Konvencijom, a samim tim on nije u skladu ni sa samim sobom.

Na tom tragu je i izdvojeno mišljenje tadašnjeg sudije Giovanni Bonella, koji je, gotovo pa lirski problematizovao ono čime je Sud u slučaju BiH trebalo da se bavi. Porazno je priznati, da je do danas, dvadeset šest godina od završetka rata i dvanaest godina nakon presude „Sejdić-Finci“ trajna politička kriza u BiH koju ilustruje sudija Bonello ostala nepromijenjena, ali promjenljiva. Vjerovatno na gore.

„Sud je naložio tuženoj strani (državi BiH op. a.) da odbaci Dejtonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba da bude dovedena u pravnu ili etičku obavezu da sabotira sistem koji je očuvao njeno demokratsko postojanje. Ovakve situacije čine da sudska suzdržanost izgleda više kao pohvala, nego kao greška“, napisao je pomenuti sudija vodeći se time da je bolje očuvati makar kakvu BiH nego rasturiti je u temelju, izazivajući novo krvoproliće. Međutim, od izdvojenog mišljenja sudije Bonella prošlo je dvanaest godina naših života u kojima se nije desilo ništa dobro. Prošlo je dvanaest godina ispraznih priča i tenzija, bez volje da se promijene čak i male stvari kojima se ne bi rušili temelji postojeće države.

Mi se, u nedostatku pameti i znanja, kao običan građanin, ne možemo zalagati ni za jedan ishod, baš kao što se ne zalažu ni odlučujući političari, zbog toga smo izabrali da radimo kao posmatrač destruktivne i dosadne svakodnevice u BiH, koja je postala život njenih stanovnika. Jedan dosadan život, prije svega.

Radi toga se ne osvrćemo na to kako funkcionišu imenovanja u institucije BiH, čak i u Ustavni sud, koji nema nijednog člana iz reda „ostalih“, osvrnimo se samo na jednu besmislicu, a to je institucija Ombudsmana za ljudska prava, čiji je osnovni zadatak „razmatranje predmeta koji se odnose na povredu ljudskih prava počinjenu od strane bilo kojeg organa Bosne i Hercegovine.“ Ova institucija, zadužena za zaštitu ljudskih prava koje propisuje Konvencija, je uspostavljena tako da je imenovanje ombudsmana apsurdno, jer, gle čuda, zakonski se propisuje postojanje tri ombudsmana „iz reda konstitutivnih naroda, ali i iz reda ostalih“. Iako nije navedeno da te tri osobe moraju biti pripadnici konstitutivnih naroda, voljeli bismo vidjeti člana iz reda ostalih koji je nekad obavljao pomenutu funkciju. Na stranu stavimo sam broj „tri“, koji je u ovom kontekstu veoma indikativan, i ne mora se objašnjavati da upućuje na ravnopravnost konstitutivnih naroda u podjeli institucionalnih kolača.

Da završimo tešku priču. Postojanje Bosne i Hercegovine se zasniva na principu legalizacije stada. Veoma etničkog stada. Njen ustav, njene institucije, nadležnosti i sve što joj život znači potiče iz potrebe za očuvanjem stada. Čak i pastiri, ako nam se dozvoli luksuz tako jeftine metafore, potiču iz stada, što samo po sebi nije normalno.

Ako smo u pravu, a nema razloga da sumnjamo u sopstvenu moć zaključivanja kod tako banalnih stvari kao što je pitanje dominacije stada nad običnim ljudima, onda s punim pravom pozajmljujemo misao Miroslava Krleže:

„U stadu je toplo, ali smrdi.“

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (01.12.2021.)