Prava je šteta što su naši djedovi živjeli u jednopartijskom sistemu, pa nam, pored tople peći, nisu mogli pričati priče o stranačkim dogodovštinama njihove generacije. Zato se mi danas svemu čudimo i neprestano nas iznenađuju nuspojave višepartizma. Šta je tu je, kad već imamo luksuz više stranaka, imamo o čemu i da pričamo. Tako, početak ove istinite priče svjedoči kraju nadanjima da će Republika Srpska postati zdravo društvo. Za to je kriv njen podmladak. Stranački podmladak.

Zar osim stranačkog, drugi podmladak uopšte i postoji?

No, dobro. Pišemo ovu istinitu priču da je ne bismo, kad jednog dana budemo djedovi, zaboravili ispričati unucima pokraj tople peći. Stranačkim podmlatkom neprecizno nazivamo – šopenhauerovski rečeno – dvonošce (živa bića sa dvije noge kolokvijalno nazvani „ljudi“) koji još nisu prešli neodređeni starosni prag. Izgleda da članstvo u stranačkom podmlatku nije određeno godinama starosti, ali bolje je da se ne udaljavamo od teme ispitivanjem starosnih granica.

Kada smo, jednog zimskog dana bez tople peći, saznali da su „Članovi predsjedništva mladih DNS-a istupili iz ove stranke“ preostalo nam je samo da zapomažemo. „Ode i posljednja nada da će biti bolje, ode posljednji dašak ideala!“ bespomoćno su ridali ljubitelji zdrave budućnosti Republike Srpske. Dok se ridanje stišava, svaka nada polako zamire, sve god narečeni ne objave u kojoj će to političkoj stranci – naravno – nastaviti svoj politički angažman.

„Eh, politički angažman, šta mu to sad dođe?“ retorički će se upitati ti ljubitelji zdrave budućnosti, znajući da to znači ulizivanje, poltronstvo i rad za najsitniji, lični interes.

Kao što se vidi iz priloženog primjera, DNS kao i većina sličnih ima svoj podmladak zadužen za održavanje principa i ideala. Možda smo pregrubi, jer nisu oni krivi, sve to oni gledaju od starijih. I slijepi bismo uvidjeli kako se podmladak bjesomučno trudi da liči na svoje stranačke velikaše po izgledu, govoru i ponašanju. Dakle, ako velikaš kome su odani napusti stranku, napustiće je i oni, jer odanost stranačkom velikašu donosi lični interes, a on je mjera svih stvari. Stranački velikaš u stvarnom životu znači ono što mi iz nestvarnog života zovemo idealima i principima.

„Eto kako to hoće“ pričaće djedovi unucima, učeći ih nepredvidivosti života „kao da je nekadašnji omladinac, prvi predsjednik podmlatka PDP-a“ neće se djedovi sjetiti njegova imena zbog istorijske marginalnosti „mogao znati da će ga njegova idealistička priroda natjerati u DNS pa u SDS!“.

Djed će biti u pravu, jer današnji omladinci iz svježeg primjera i ne slute gdje bi ih mogla navesti njihova koristoljubiva, da ne kažemo idealistička, narav. Stranke se više ne osnivaju, nego se otvaraju. Valja koristiti terminus technicus jer su stranke odveć prestale biti subjekti u političkom životu, a postale ugovorne strane kupoprodajnih mahinacija. Vidimo, dakle, zašto se stranke ipak otvaraju, isto kao što su se u onom praistorijskom vremenu otvarale samostalne trgovačke radnje. Koliko tačno stranački podmladak košta, ne možemo reći, ali vidimo da ga se može oblikovati, zapakovati, ponijeti, prenijeti i pokloniti. Da li postoje usluge dostave, treba vidjeti sa akterima lično.

Dok stranački podmladak nije postojao u ovom obliku, reklo bi se da svaki podmladak isto izgleda. Međutim, postoje stranački i obični, takoreći redovni podmladak, a razlika između ova dva je u stanju duha. Čudno zvuči, ali ovaj stranački podmladak ne čine mladi ljudi. Ovaj stranački podmladak je u stvari hrpa staraca s početka prošlog vijeka zarobljenih u mladim tijelima. Mislimo da se to zove – starmali. Stranački podmladak je, dakle, hrpa starmalih.

„Ne, ne, moliću lijepo, nije to uvreda!“ vikaće djedovi kada se probudi politička korektnost njihovih unuka. Čak i mi znamo da je mladog čovjeka najlakše prepoznati kad progovori. Iz njegovih riječi sijaju univerzalne vrijednosti, želja za opštim dobrom, naivna revolucija i sve ono zbog čega bi mu stari s podsmijehom govorili da „nema pojma o životu“ ali da ga „razumiju, jer tako je kad si mlad.“ Kad je čovjek mlad, osjeća život ispred sebe pa se i ne vodi sitnim, ličnim, a tek ne partijskim interesima. Ova omladina, koja nas je nadahnula na pisanje, ne vodi se čak ni partijskim interesima. Voditi se partijskim interesima u ovom slučaju bi bio ideal zlata vrijedan. Da nemaju mladost svojih tijela, ti moralni starci ni zbog čega drugog ne bi mogli da pred nas istupe kao – mladi.

Na prvu i ne zvuči tako loše kada čujemo da je podmladak napustio svoju stranku, jer naivno pomišljamo da ih je razbjesnila stranačka politika, koja i postoji da bi služila kao faktor ravnoteže prilikom raspodjele stolica u javnim preduzećima. Međutim, iako se još nije desilo, možemo očekivati njihovo učlanjenje u neku drugu stranku, samo je pitanje u koju. Nije im lako. Treba biti mudrac starog kova da bi se znalo koja će to stranka najviše podsjećati na dosadašnju i u kojoj stranci se može osvojiti približno ista pozicija kao u dosadašnjoj. Suočeni su sa dva puta, od kojih je drugi konačan: da li ići za uzorima ili se objesiti. Ako slučajno i pomisle da tako mladi prestanu sa političarenjem, kazaće da bi olako bacili godine rada i stvaranja dobrobiti za sve građane. Što bi rekao Slobodan Selenić: „Koristoljublje se najbolje pravda višim interesom.“ Ili tako nešto.

Prava je šteta što ovu priču sadašnji stranački podmladak neće moći pričati svojim unucima pored tople peći jednom kad budu djedovi jer, jebiga, već su djedovi. Pretekli su vrijeme. Shodno tome, neka unuci preimenuju stranački u starački podmladak. Unuci moraju znati da je precizno izražavanje neophodno.

„U takvom sam vremenu, dragi unuci, ja živio.“ kazaće glas pokraj tople peći.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (11.12.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal