Kažu da je Diogen (valjda znamo ko je bio Diogen) usred bijela dana šetao sa zapaljenim fenjerom u ruci. Kad su ga pitali šta radi odgovorio je: „Tražim čovjeka!“ Ili još interesantniji i nezamislivo hrabar Diogenov odgovor Aleksandru Velikom kada je ovaj došao da ga vidi u buretu, bio je: „Skloni se,  zaklanjaš mi sunce!„ 

Kad bi ovu mudrost i hrabrost preveli u ovaj vijek, u naše vrijeme, u naš region, u naše krajeve – pitanje je da li bi neko imao petlje da nekom političaru, nekom ministru, nekome na funkciji, ko dobija desetine hiljada maraka na lijepe oči - kaže g l a s n o da je dosta. Teško. Ali, tako je - kako je. Narod ćuti, dakle sve je super. Sve oko nas je toliko dobro, da se od nekakvog dobra narod umokrio na ovoj kiši. Pa onako mokar ćuti i čeka. Ja svakako nisam luda da zovem narod da se buni, kad je stvarno nama super. Da nije super, super bi bilo reći nama je tako i tako...i ne ostajte ovdje, sunce tuđeg neba će vas grijati kao i ovo ovdje..Dobro. Danas mi je tema nešto drugo. Znate ono, dokon pop i jariće krsti, jer kad nisi u stanju da mijenjaš bitno – tada se hvataš onoga što izgleda nikome i nije bitno – a to je kako nas Srbe, bilo gdje da smo, vide oni kojima nije problem doći na TV  i blatiti sve što je srpsko. Dapače, toliko je toga da sami moramo početi da sebe preispitujemo, ne bi li otkrili tu rezistentnu fašističku crtu, za koju i ne znamo da je imamo. Sada se prevrću  kosti moga oca Bože, partizana Šeste ličke, koji je u juriš kretao s onom čuvenom: „Sunce li vam jebem žarko“ ... Na koga, pa na...Sada više ne znam šta misli Latinka, a šta Sonja Biserko o tome ko je pritiv koga bio u onome drugom ratu. 

Da krenem od intervjua, koji nas zasipaju ocjenama o onome  drugom ratu, o događajima iz devedesetih, ocjenama o sadašnjem stanju u BiH, pogotovo o procjenama za budućnost, filozofskim, dubokoumnim razmišljanjima, istorijskim „činjenicama„ gledanim naravno iz ličnog ugla odn. iz ugla zadatih „domaćih“ radova, krivici isključivo Srba, krivice drugih naroda definitivno nema ,za propadanje, dezintegraciju, one prve, a naročito one druge Jugoslavije, koju su rastočili zločinački srpski komunistički umovi, sve zaboravljajući da su Srbi oba puta za nju muški izginuli. To nije tako kažu ovi novi istoričari.  

Tako sam slušala Sonju Biserko pomno, pa sam slušala Latinku Perović, takođe pomno, moram priznati Latinku više,  jer sam nju smatrala intelektualkom par ekselans.  Sonja po znanju i nije u istoj ravni, ona je portparolao NATO–a i ništa više. Latinku sam držala slobodnoumnom evropljankom – pa nisam mogla doći sebi od saznanja  da je u priči, koju je pričala za federalnu TV fokusirala samo Srbe, kao najveću opasnost za region, za cijelu Evropu - svježe pristiglu sa onog naučnog skupa „prijatelja“ svega što je srpsko, naroda, koji kontaminira zapadni način života, grli Ruse i sve što je rusko, koji minira kulturno nasđedje Evrope, kojem Srbi niti su dali svoj doprinos, niti su ga gradili. Takav animozitet, prije svega ostrašćeno lupetanje Sonje Biserko  u vezi nastavka plana „za veliku Srbiju“,  za prevlačenje Crne Gore u naručje Srbije, za otimanje svim susjedima svega što je moguće oteti - dugo nisam ni  vidjela, ni čula.

Latinka Perović je neko ko ima apsolutno pravo na svoj, valjda istorijsko - naučni stav - osim političkog, ali pitanja koja joj postavlja uzbuđena voditeljka tiču se s a m o i isiključivo Srbije i ona to prihavata (stoga nije neutemljeno pismo istoričara iz RS) - pa se evo i ja, koja nisam istoričarka, a bila sam nekada u politici, pitam kako je moguće da u opisu stanja u regionu, sa referencom na neke detalje iz prošlosti - naravno ne citiram, nego parafraziram, niko drugi nije remetilački faktor osim Srbije, koja još u v i j ek nije rekla OK priznajemo Kosovo - niko ne učestvuje, niti ima udjela, Latinka Hrvatsku i ne spominje, jer ona je sada izvor savršenog mira i suživota naroda, ako se u narod ubrajaju i Srbi, čak je u nekim komentarima i izjavama, koje je davala ranije, podjednako tretirala i Srbe i Hrvate u onome što se zvalo raspad Jugoslavije, mada je znala da nije tako) dok u pomenutom razgovoru, uz ostrašćeno „navođenje“  voditeljke, ona postaje sudija, gori i od Haga, pa karakteriše Srbiju najgore moguće.

Žena cijenjena zbog svoje pameti i obrazovanja, koja je nekada karijeru počela kao član KP i bila predsjednica Antifašističkog vijeća žena Srbije (dakle  put kojim su svi  išli, a  mnogi došli do Europe), važila je meni za slobodnoumnu, demokratiji i slobodi okrenutu političarku. Danas ona ne poštuje svoj renome istoričarke, koja bi trebalo objektivno da osvijetli  sve aktere događaja na temelju dokaza, koji su potresali Balkan – nego se kao snažno angažovana političarka fokusira samo na zemlju za koju zna (jer valjda  je i istoričaraka) da ne može, jer nije logično, nije utemeljeno na činjenicama, koje su već poznate – da sama snosi krivicu za sve što se nama ovdje desilo.

Naravno da Srbija nije bezgrešna, da je bilo grešaka i u njenoj politici kao i kod drugih naših susjeda,  da u njoj nije ni danas sve kako teba. I nije jedina država u kojoj je tako. Šta je Hrvatska bolja, osim što je članica NATO–a? Ljudi ne odlaze iz dobrog, tj. super života kao što je život u lijepoj našoj! Pa  Francuzi se bune mjesecima, tuku se s policijom prsa u prsa. Pa šta? Česi se bune... Pa, narod ima p r a v o da se buni.    

Ono što jeste nepobitna činjenica je da dio suvrene države Srbije, Kosovo - najmoćnija sila svijeta otima pod plaštom „nezavisne“ države Kosovo i da ga matica teško može zadržati. I za tu otimačinu nove „perjanice“ nauke, istoričari, konvertiti, umne glave predumanjene – nalaze naučna utemeljenja, razloge i čak šta više - opravdanja. 

Postavlja se pitanje šta biva u Španiji kad se Katalonija pokuša odvojiti? Ništa, naravno.

Samo sila otima dijelove jedne suverene zemlje, jači ne pita ima li prava, ili ne!

Naravno da onaj ko u toj priči odmah skine gaće, njemu biva lakše.. Ali problem je što se zna kako  je to išlo sa Srbijom prije. To znaju i oni što Srbiju mrze i što su ih bombardovali da ih prevaspitaju, da pomognu Šiptarima,  a odmognu Srbiji da se odbrani. Zato oklijevaju. Jer da nije tako, sve bi išlo na o ruk  što bi rekli stari akcijaši.  Ali, nije. Sada odlučuju da se pregovara, da sve izgleda kao normalno, lako probavljivo i svima razumljivo... Latinka i Sonja su to sve lijepo objasnile misleći da je sav narod u Srbiji pao s grane, te da ne  zna šta znači pregovarati sa  NATO – silama. Pao narod jeste na niske grane, ali ipak stoji ispod drveta s gaćama na stražnjici. 

Makar je pokušao da se brani. Košare nisu bajka, nego krvava istina.

A to je u borbi Davida i Golijata - veliki uspjeh. 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije