Reći ću samo tri stvari, koje, znam, nikome od “važnih “ ne znače ništa, ni sada, a ni ubuduće. I što bi? Ljudi su i ništa ljudsko im nije strano. Pogotovo cifra od pet, šest - desetak hiljada KM za mjesec za teški napor.. Dobro, može im se, zašto da ne. Sve je po zakonu, pa bili bi budale da ne uzmu…

Crtica prva

Kako je moguće da gradska toplana u Banjaluci ne zagrije svoje građane na hladnoći koja liči na novembarsku u ove dane maja, kako je moguće da gradski oci ne reaguju kad jutra u maju osvanu sa tri stepena i manje, kada na Đurđevdan ne ogrija ni sunce, ni radijatori - a mraz stegne i pokrije voćke u cvatu –kako je moguće da ćute odgovorni da ih nije briga što se narod /djeca i bebe/ smrzava.. Samo da kažem da Sarajevo, ali i neki drugi gradovi griju svoje građane , da su uključili grijajnje, a mi se držimo termina, kao pijan plota, do 15.aprila i tačka, je….e se nama što je vama hladno…! Sram vas bilo!

Crtica druga

Bio je Vaskrs, negdje oko podne, sunčan i lijep, baš kako treba da bude. Malo dalje od gradskog mosta na Mejdanu tj. Obilićevu, s lijeve strane nailazim na poveću grupu ljudi i žena starije dobi, penzioneri, ali ima i mlađih žena, s djecom. Čekaju u redu pred javnom kuhinjom /ne znam da li je jedina u gradu, ne mogu da tvrdim/ onoga humanog čovjeka koji je i sam nekada gladovao, pa zna kako je - da dobiju vaskršnje jaje i obrok na taj dan, kada drugi peku janjce i prasiće, sve hvaleći Gospoda i Vaskrsenje Njegovo, krsteći se po vascijeli dan, a kukajući kako nemaju dovoljno. Mislim dovoljno miliona. I, nevjerovatno, tamo ispred javne kuhinje, onoj masi mučenika svira muzika, pjeva Brena, ili neko sličan njoj - i ti ljudi, koji svakodnevno dolaze s plastičnim kanticama da dobiju kutlaču pasulja, ili riže s nečim – ne djeluju ni poraženo, ni utučeno.. Snima ih neka TV ekipa /vjerovatno BN/ i jedan čovjek s kanticom u ruci kaže u kameru kako ne može da živi, čini mi se da reče, sa 200 KM, da plaća komunalije i da mu ostane za lijekove.

Znam ja da svuda u svijetu imaju skloništa, javne kuhinje, beskućnici na trotoarima, znam sve, ali kad sjednem za sto nekako gutam hranu drugačije, nekako kao da ja, penzionerka imam odgovornost što ti ljudi nemaju, što bi ljudi, koji su radili cijeli svoj život i pošteno zaradili penziju - morali imati – ako se uporede s onima koji “ za strašne napore” svojih stražnjica dobijaju sume koje običan čovjek ne može ni zamisliti.

Crtica treća

U prodavnici sam, u marketu, kako se sada kaže.. Bliži se Đurđevdan, valja pokupovati sve što treba. Za taj dan ima da bude, pa kasnije bilo, ne bilo. To je tradicija, a ja tradiciju porodice poštujem. I tako stojim u redu, ispred mene jedna komšinica, znam je, prava gospođa što se kaže, izbjegla odnekud iz Hrvatske, radila je dugo u velikoj robnoj kući u centru grada, koja je bankrotirala, negdje smo možda ispisnice po godinama, mada nisam sigurna da je ona povezala radni staž - i vidim da žena kupuje JEDAN LIMUN!! Da, tačno tako – jedan limun. Pogledale smo se. Ništa nismo rekle. Nije ni trebalo.

Dok ja pakujem stvari, dolazi žena, ja je viđam u marketu, lično je ne poznam i stavlja na pult za vaganje DVA MALA PRADAJZA!

Svjesno pišem ove crtice i iza sebe ostavljam velike političke teme, jer o rješenjima i zamkama “gorućih“ pitanja mi obični ljudi pojma nemamo - nama serviraju svakodnevno bezbroj informacija da nas slude - ostavljam dakle vraćanje u prošlost, neoplakane žrtve, nesrećnu Jugoslaviju u kojoj smo svi radili i njene hladnokvne ubice, ubice koji su izbjegle pravdi, nesrećne majke, udovice, siročad koja uzalud traže posao, odlične studente koji prodaju na pijaci, veterane koji prose, bivše /čitaj prve/ poslanike koje sahranju o trošku opštine, mlade koji odlaze svakodnevno, sramotne presude za klanja djece, a doživotne po difoltu za Srbe, žrtve umorstava u miru, ljude otpuštene s posla, penzionere koji gladuju i razmišljam o tome da više ne uzmem “pero “ u ruke, da uzalud ne trošom “hartiju” i živce - jer ništa ne mogu promijeniti. Ni jedan limun, ni dva paradajza, ni kanticu pasulja - simbolično, naravno. Ni odlazeće Kosovo ravno, ni naš, srpski Rubikon - odluku: NATO ili Rusija … Ja ne mogu da se dijelim na taj način. Nikada nisam mogla. Ja sam iz onoga već prohujalog vremena. Principa nema – sve je postalo moguće. I prihvatljivo. Ovo je takvo vrijeme. Da li će tako i ostati, nije moje da cijenim, nisam vidovota, ni istoričar, ni sociolog, ni stručnjak za geopolitička pitanja.

Ja lično ne mogu riješiti jedan hljeb dnevno za penzionere u potrebi u cijeloj BiH jer javne kuhinje u Federaciji takođe rade punom parom, ni lijek koji košta kao pola jedne od dvije stotine KM nečije penzije.

Konačno, šta uopšte zavisi od onih koji pišu i onih koji možda čitaju blogove. Ništa!

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije