Kada se 09. novembra '93. nešto iza 10 sati ujutro dolinom jesenski hladne Neretve prolomio zlokoban zvuk rafalne automatske paljbe, niko prisutan nije mogao ni slutiti šta je tome prethodilo. „Slavilo“ se. Stari je, poslije bjesomučnog granatiranja započetog dan prije, ranjen, krvav i izmučen raširio krila i prepustio se svojoj zelenoj vodi. Simbol Mostara više nije bio vidljiv na horizontu. Nad tim dijelom grada nadvila se prašina što ju je Stari izazvao svojim slobodnim padom. Barbarizam je, činilo se, odnio pobjedu. Otišao je i posljednji tračak nade da će neki faktor izvana ustati iz udobne fotelje posmatrača, uzeti telefon, dići glas i ekspresno se nacrtati u Bosni i Hercegovini. Ako ništa, onda zbog krajnje bezobzirnog i proračunatog urbicida koji je doslovno jeo sve važnije građevine i kulturne spomenike uzduž naše domovine.

No, alarm se, kao što znamo, nije oglasio, baš kao ni onda kada su anticivilizacijski okrutno sravnjeni i devastirani banjalučka ljepotica Ferhadija, Saborna crkva Svete trojice u Mostaru, najstarija katolička crkva sv. Mihovila u Varešu, Jevrejsko groblje u Sarajevu... Kukavički nijemo posmatralo se 4-godišnje brisanje sa lica Zemlje kulturno-historijskih vrijednosti i multikonfesionalnog bogatstva. Rušitelji nisu mogli spoznati njihov značaj, jer su za vrijeme đačkih dana bili ponavljači i izbivači sa časova. U njihovim praznim očima ti objekti bili su tek nešto tuđe, strano, nepoznato. Građevine naših najboljih u zrak su dizali oni najgori.  

Stari most razaran je sa nezapamćenom mržnjom i obiješću. Barbarima njegova višestoljetnost nije bila vrijedna poštovanja. U tom postojanom dokazu ljudske mudrosti oni vidješe tek vojnu metu. Tenkista koji je projektilima rušio njegova kamena krila pamtiće zavijek te bolne detonacije. Tkivo Starog podnosilo je više no što je moglo, jednako kao i um vojnika koji je stojao iza duge cijevi. Prevelik mu bijaše zalogaj uništavanja zaštićenog nasljeđa, posebno nakon što svoje naredbodavce vidje kako posramljeno pred očima cijelog svijeta slušaju presudu kao primjeri urbicidaša i posljednjih primitivaca. Ostao je sa njima upamćen kao još jedan od onih što ih pamte sa pogrešne strane historije.

A Stari je poslije svog dubinskog zarona pomolio svoje naočito lice, ponovo nas zadivljujući. I ostaće priča o njegovom skoku da opominje i upozorava. I prolamaće se sirene svakog 09.11.-tog u 10 sati i 16 minuta. I skakaće se skok bez aplauza. I lajaće psi rata iza haških rešetaka. I sramiće se njihovi izvršioci pucnjeva u nevinost. I pobijediće plemenito svjetlo razuma tamu neznanja. I teći će njegova Neretva ka plavom moru. I slaviće se život, rođenje, povratak. I pamtiće se zlo.  

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije