Vijest da će EHF, krovna evropska rukometna organizacija, suspendovati Rukometni savez BiH, odnosno reprezentaciju i klubove, odjeknula je krajem prošle sedmice u domaćim medijima.

„Iz EHF-a su istakli da u potpunosti imaju razumijevanja za rukomet u BiH, kako zbog kvaliteta naših igrača i brojnih rukometnih zaljubljenika, tako i zbog kompleksne političke situacije, ali da će zbog trenutnih okolnosti biti primorani suspendovati Rukometni savez BiH. EHF ima sve informacije o situaciji u Rukometnom savezu BiH kada su u pitanju pravni, finansijski i organizacioni aspekti, a ostavka koju je podnijela generalna sekretarka Lejla Hairulahović, kao jedina kontaktna tačka, bila je kap koja je prelila čašu.“

U slobodnom prevodu - znamo da ste kvalitetni, imate potencijala, ali zbog nedomaćinskog odnosa i rusvaja u Savezu primorani smo vas embargom natjerati na radikalne zahvate. I u tome nema ništa sporno. Nijedna sportska federacija ne želi u svom članstvu nemarno derište kojem svako malo valja postavljati tutora i sklanjati od opasnih stvari, jer, tobože, nije sposobno ocijeniti mogućnost povrede i nastanka štete. Odavno se osjeti miris truleža u bh. rukometu. Premijer liga već neko vrijeme visi o koncu i u životu je zahvaljujući isključivo radu i vizijama nekolicine entuzijasta. Čak je početkom ove godine došlo u pitanje odigravanje drugog dijela prvenstva zbog novonastalog nereda u Savezu, na što je svih 13 klubova reagovalo jedinstvenim stavom i pismom u kojem su disonantno digli glas protiv takvog apsurdnog i destruktivnog poteza.

A šta to smeta EHF-u? Rukometni savez FBiH i Rukometni savez RS su 15. juna 2017. godine osnovali novi Rukometni savez BiH. Početkom ove godine, RS BiH je od Porezne uprave FBiH zatražio novi ID broj i dobio negativan odgovor. Savez je osnovan 1994. godine, ali 2002. i 2008. godine nije izvršio obaveze preregistracije sukladno zakonu. Zbog toga RS BiH nije bio upisan u Registru udruženja u Ministarstvu pravde BiH. U junu 2017. godine ponovo je upisan u Registar Ministarstva, pa se postavlja pitanje kako tretirati status i djelovanje Saveza u posljednjih desetak godina i kome pripisati dugovanja izazvana uskointeresnim poslovanjem njegovog rukovodstva? Porezna dugovanja starog RS BiH prema podacima Porezne uprave premašuju cifru od 1,6 miliona KM, dok prema riječima Gordana Muzurovića, direktora reprezentacije, dosežu do čak 3,5 miliona. Izdavanjem novog ID broja dovela bi se u pitanje naplata istih, jer bi pravno posmatrano novi registrovani subjekt krenuo od nule, tj. tretirao bi se zasebno. Čak i da postoji mogućnost izmirenja, ona je onemogućena blokadom računa Saveza. Dakle, sve što bi on i zaradio kroz sponzorstva, donacije i pomoći, direktno se putem Porezne uprave prebacuje na račune povjerilaca. A to bi trajalo sve do potpunog izmirenja gore navedenog duga, što spriječava Savez da zadovoljava one minimalne potrebe, poput kupovine avio karata, dresova, plaćanja smještaja...

I taman kada smo pomislili da nakon organizovanja juniorskog Svjetskog prvenstva 2013.-te i plasmana na SP u Kataru 2014. godine dolaze bolji i zdraviji dani za naš rukomet, u godinama nakon toga svjedočimo ovom sramotnom zapletu situacije. Ta nismo jednom čitali kako su reprezentativcima jedva obezbijedili „kombi prevoz!“ na kvalifikacionu utakmicu. Pa do Španije su u novembru 2016.-te otputovali iz džepa selektora Šumana. Isto se desilo i sa prošlogodišnjim pripremnim utakmicama protiv Saudijske Arabije u Srbiji i Makedonije u Skoplju, kada je opet svojim entuzijazmom (čitaj novcem) „uskočio“ selektor. Sve je tada bilo plaćeno, a na Savezu samo da riješi prevoz. No, i to je bilo previše. Sjetimo se samo putovanja od nekoliko stotina kilometara do Danske, gdje su naši rukometni Zmajevi juna 2015. godine imali priliku izboriti EP. Na tu utakmicu otišli su - autobusom! Nije se jednom desilo da doslovno iz busa iskaču na parket. Tako umorni držali su egal protiv favorizovanih Danaca sve do posljednje minute, kada nespretnom reakcijom ne iskorištavaju napad za pobjedu i omogućavaju kontru koja stavlja tačku na i. Do Slovačke su januara 2016. godine u busu proveli deset sati i, uprkos tome, pobjedom ovjerili plasman u baraž za SP. Kada sve ove stvari taksativno stavite na papir, pritom znajući da su samo vrh ledenog brijega, onda ne čudi što nas u širim okvirima vrednuju k'o pišljivog boba. Tako su nas Austrijanci prošle godine pred odlučujuću utakmicu za EURO 2018.-te smjestili u nešto nalik na našminkanu šupu, preciznije - vatrogasni dom. Zar treba podsjetiti da smo istu izgubili?!

Posljednji bolan šamar bio je „poraz“ od Švicarske u borbi za baraž za SP izvojevan za zelenim stolom, nakon što smo na terenu u svim segmentima rukometaše iz „zemlje satova i čokolade“ rastavili na sitne kockice i poslali u drugu vremensku zonu. Pa ipak, dohakao nam je spisak igrača štampan u robnoj kući neposredno pred meč na kojem je izostavljen Tomislav Nuić. Dakako, da ga se prekontroliše nije bilo ni volje ni vremena. Uprkos tome što je slovenski delegat prvobitno priznao previd, svoju verziju je naprasno promijenio nakon  uložene žalbe. Jasno je da zemlja poput Švicarske uživa renome koji joj u ovakvim situacijama omogućava da linijom manjeg otpora izbori svoje van terena. Dovoljno je reći da sud pri EHF-u koji je odlučivao u svom sastavu ima i predstavnicu švicarskog Saveza. Međutim, pravo je pitanje zbog čega smo se uopšte doveli u situaciju da spiska nije bilo sat vremena pred utakmicu, te je „stikom poslan po nekoj djevojčici!“ na štampanje u obližnju prodavnicu. Za to nam nisu krivi ni prevrtljivi delegat ni mrski Švicarci. Kao ni za blam što odnedavno prostorije Saveza zjape prazne, pošto je uslijedila deložacija zbog neplaćanja zakupnine. Faktički i formalno, rukometu u BiH sportski anonimusi, politički lešinari i neznalice odbrojali su sitno i zakovali ga u mrtvački sanduk. A ne tako daleko od nas susjedna Hrvatska kao redovan učesnik završnih smotri dobacuje minimalno do polufinala i ugošćuje evropska i svjetska prvenstva, Slovenija uzima bronzu, a makedonski Vardar se kući vraća sa titulom evropskog prvaka. Stoga se s pravom moramo hvatati za glavu i pitati kuda to mi gonimo, te da li ćemo ikad ponovo dočekati vremena kada je banjalučki Borac harao evropskim dvoranama, a sarajevska Bosna ne tako davno kući tukla veliki Hamburg!   

Sve dok u ovoj zemlji o rukometu i uopšte sportu „brinu“ oni koji su loptu viđali samo na kanalima Eurosport-a, kojima je trčanje poznato tek kao disciplina u bijegu od zakona i koji su jedini znoj na leđima osjetili u blizini tužilaštava i uniformisanih službenika, ne možemo biti ni zarez u istoj rečenici sa komšijama i ostalom rukometnom kremom.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije