Nihad Nino Ćatić bio je novinar. Sve ratne godine proveo je u Srebrenici, gdje je uređivao lokalno glasilo "Srebrenički glas" i bio jedan od glavnih animatora kulture u zaboravljenoj enklavi. Pored poezije, Nino je pisao i drame, od kojih se izdvajaju "Odmetnici". Svakodnevno je preko radioamatera informisao javnost o stradanju Srebrenice. Posljednji put Nino se javio 10. jula 1995.-te, moleći očajnički da se pomogne Srebrenici. „Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stavnovnicima?“, bile su njegove riječi u javljanju. Posljednji put je viđen narednog, 11. jula, na dan pada grada. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Zahvaljujući predanosti i upornosti, ostao je sačuvan taj kratki audio zapis neposredno pred najstravičniji presuđeni zločin nakon holokausta i Drugog svjetskog rata. „Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno...“

Nagovijestio je Nino kukavičku izdaju od strane moćnih svjetskih sila i licemjerne međunarodne zajednice. Kako i ne bi, kada je četiri godine proživljavao sudbinu stanovnika tada najvećeg svjetskog geta, u kojem se umiralo od nestašice, bolesti, gladi, iznemoglosti jednako kao i od granata. Geta koji je, nažalost, bio zaboravljen i od tadašnjeg zvaničnog Sarajeva, odnosno Vlade, ma koliko to bolno i otrežnjujuće zvučalo. Sve ono što se desilo isto tako zanemarnom Vukovaru novembra '91., ponovilo se podrinjskom gradu jula '95.-te. Proglašavanje zaštićene zone UN-a 1993.-će bio je tek jeftin pokušaj kupovine vremena i smirivanja uspaničenog stanovništva, jer su mirovne snage otpočetka isuviše štedile po pitanju humanitarne, vojne i svake druge pomoći našoj zemlji tih godina. Stoga se nije moglo očekivati da će nekih 400-tinjak slabo naoružanih, neobučenih, prestrašenih i bahatih pripadnika Holandskog bataljona spasiti makar i jednog jedinog civila. Ne. U njihovim glavama bio je samo povratak kući, što su dokazali bučnom feštom nekoliko dana nakon pada Srebrenice. Poruke na zidovima njihove komande u Potočarima na najbolji način opisuju njihov stav prema onome u šta su bili poslani - na nas su gledali kao na barbarska plemena, naše žene smatrali necivilizovanim, odvratnim... No, time su rekli mnogo više o sebi i stanju svijesti. Ti mladići sa trotoara evropskih metropola pokazali su elementarno neznanje, pogazili sve one vrijednosti na kojima je EU sazdana, potvrdili da su im empatija i saosjećajnost nepoznanice, a egoizam veći od Afjelovog tornja. Za njih ništa izvan njihovih granica nije bilo vrijedno pažnje. Ipak je, ne treba zaboraviti, njihova zemlja nekoć bila kolonizator. Zbog svog nedjelovanja proglašeni su odgovornim pred Okružnim, a potom i Vrhovnim sudom svoje zemlje, i to za smrt oko 350 prisilno istjeranih civila iz njihove potočarske baze 13. jula. Ta pravna zavrzlama trajala je dugo. Udruženja žrtava i g-din Hasan Nuhanović nadljudskom istrajnošću su izvojevali to priznanje, pa makar i djelimično, jer je svjesno izostavljena odgovornost spram stradanja ostalih civila enklave, čime je Holandija postala prva zemlja proglašena krivom za zločine koji su se desili pod njenom kontrolom pri mirovnoj misiji UN-a. Da li će doći vrijeme kada ćemo na ovim prostorima debate i dijaloge voditi isključivo na bazi presuđenih činjenica, ma kakve one bile, velika je i neizvjesna enigma. Bez obzira na to, pisac ovog teksta kao diplomirani pravnik, baš kao ni njegove kolege, sebi ne smije dati za pravo da bude vođen emocijama, već isključivo racionalnim sagledavanjem stvari.

Nadalje, presudom Međunarodnog suda pravde u predmetu BiH protiv tadašnje Državne zajednice Srbije i Crne Gore prvi puta je utvrđena odgovornost jedne zemlje zbog nespriječavanja i nekažnjavanja genocida po odredbama Konvencije o genocidu. Drugim riječima, tužena država je znala ili morala znati da se tik uz njenu granicu sistematski provodi najstravičniji zločin nakon holokausta, a propustila je djelovati. Ukoliko se u ponovljenom postupku protiv prvih ljudi Službe državne bezbjednosti tadašnje krnje SR Jugoslavije Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija dokaže da je taj organ imao efektivnu kontrolu nad specijalnim paravojnim jedinicama poput Crvenih beretki, Škorpiona i Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, bit će to nepobitna potvrda umiješanosti političkog i vojnog vrha susjedne države u počinjene zločine i srebrenički genocid, te time i stava Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju o međunarodnom oružanom sukobu, zauzetog u predmetu Dušan Tadić. Ninin glas treba da neprestano proganja sve one koji su mogli, a nisu spriječili stradanje Srebrenice i Podrinja. Ostao je upamćen kao svijetli pečat jednog mračnog vremena. Stoga navedeni pravni fakti neće pasti u zaborav ukoliko ljudi od struke budu više učestvovali u javnim raspravama, lišeni simpatija i predrasuda.

Siniša Glavašević, čovjek identične sudbine, bio je vukovarski novinar, publicist i prozaik. Devet godina stariji od Nine i dovoljno da doživi vukovarsko stradanje. Na Radio Vukovaru najprije se zaposlio kao spiker, da bi početkom napada bio imenovan urednikom. Svakodnevo je tokom tromjesečne opsade izvještavao o stanju u gradu. 04. novembra, krenuvši prema bolnici po nove podatke za svoj izvještaj, biva ranjen krhotinom granate. Njegovo posljednje javljanje desilo se, također, neposredno pred pad 18. novembra 1991. godine. Odveden je iz vukovarske bolnice i likvidiran 20. novembra. Njegovi posmrtni ostaci, za razliku od Ninih, pronađeni su 1997. godine na stratišu na Ovčari. Postumno je odlikovan herojem Domovinskog rata 2001. godine, dok je u njegov spomen snimljen film „Zaustavljeni glas“ 2010. godine. Također, 2007. godine vukovarska Peta osnovna škola preimenovana je u Osnovnu školu „Siniše Glavaševića“. Nažalost, Nino nije dobio zasluženi pijetet, što potvrđuju šturi biografski podaci koje o njemu imamo i samo jedan tonski zapis. No, još jedna, zasigurno najvažnija konekcija ova dva čovjeka, jeste nepristrasno i realistično izvještavanje sa terena. Svakom svojom odaslanom frekvencijom ulijevali su nadu u spas ljudima oko sebe. U njihovim riječima niste mogli osjetiti netoleranciju zbog onoga što se dešavalo oko njih. Naprotiv, zdravorazumski vapaji i apeli za pomoć bili su neizostavan dio njihovih izvještaja. Nisu pali pod uticaj nacionalističke retorike i fašističke mržnje, niti su frizirali činjenice i brojke, usprkos svemu, baš kao ni hiljade Beograđana i Vojvođana koji su poktraj '91. i početkom '92. antiratnim protestima digli glas protiv razaranja i ubijanja po Hrvatskoj i BiH. Prisilno regrutovanje golobradih mladića, onog najboljeg što jedna država ima, u sigurnu smrt, kod njihovih majki i očeva stvorilo je neopisiv osjećaj ogorčenosti i revolta. Tu se od političara posebno istakao Ivan Stambolić, čovjek koji će zbog stavova biti otet i surovo pogubljen od strane destruktivnog Miloševićevog režima 2000. godine. Roditelji tada naprosto nisu htjeli ćutke dopustiti da im sinovi budu tek još jedan štamparskom mašinom iskucan statistički pokazatelj na spisku „palih junaka“. Topovsko meso koje će brkati đenerali i pripiti majori iz komfora pričuve i logistike usmjeravati na put bez povratka. Tragični bilansi komandovanja kojima se nije nazirao kraj. A oni su, uistinu, bili zastrašujući...

Tekst je posvećen svim pacifističkim novinarima, izvještačima, aktivistima, političarima i ostalim mirovnjacima koji su mikrofonom, kamerom, građanskim buntom, neposlušnoću, mitinzima i na ostale moguće načine nastojali spriječiti krvavo ludilo 90-tih...   

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije