Nikada se nećemo složiti, niti zato ima  izgleda, o pitanju svih pitanja: Čija je krv tekla nevina, a  čija je krv bila zločinačka u onome ratu - i dalje u istoriji - koliko je ko kome i kakve krvi  puštao  zadnjih par stotina godina na Balkanu! Sve je o tome već napisano i rečeno svi smo one druge  već oblatili, posuli pepelom, uvalili u nacionalističke, nacističke, šovinističke, divljačke, monstruozne torove, vancivilizacijskih, vanumnih i vanrazumnih, neshvatljivo brutalnih, anahronih granica.

Ali, zamislite da su oni, do temelja razrušeni američkim bombama, stanovnici Drezdena,ili Berlina, rekli mi se nikada, nikada nećemo pomiriti sa onima koji su nas sravnili sa zemljom .. Naravno, Sarajevo nije bilo leglo nacista /ustaša je bilo, to je nesporno ali je bilo i onih koji su nevini i strašno mučeni stradali u vili čuvenog Luburića/, niti se naša sitaucija može porediti sa onom, mada ima I onih koji to rade, ali poređenje koristim samo zato da kažem kako je nemoguće živjeti u zemlji, čiji se jedan njen dio zariče da se nikada neće pomiriti sa ovima drugima, osim ako ovi drugi skrušeno kažu da su svi od reda ubice. To jednostavno nije moguće, jer su Srbi koji su  odvedeni  u  kazamate o s u đ e n i   na teške  robije, dakle  njima je suđeno – a brantelji, koji su neki i silovali, klali, palili i rušili - tek po koji.. Trebalo bi da sav srpski narod  kolektivno izvrši harakiri – te tako svojom krvlju spere nametnutu krivicu, koju nikada u meni poznatoj istoriji, nije snosio cijeli jedan n a r o d. Da jeste – situacija sa “nadljudima” trećeg rajha – ne bi bila ovo što sad jeste.

Da li je naš slučaj krvavog građanskog i vjerskog rata, u zemlji koju su razrušili najvećma njeni prijatelji - jedinstven, toliko unikatan, toliko nepojmljivo neshvatljiv i u istoriji svijeta nezabilježen i nezapamćen da nikada, dok je svijeta i vijeka, neće moći  biti razriješen, niti će  Bošnjaci prihvatiti da se desilo to što se u ratovima dešava?! Ako je tako, pitam se što smo mi  uopšte još zajedno, što uporno ONI žele, mada je njihova želja više zapovijest i prijetnja  odmazdom, da ostanemo zajedno, dakle u gvozdenom zagrljaju ako preko praga mržnje nisu  u stanju preći. Ili se  samo čeka  prva  prilika, pa da se ovako, nakaradno sjedinjeni, ali sada  naoružani, pripremljeni, politički upućeni, vjerski osnaženi – okomimo jedni na druge. Ne bi  loše bilo čak zadržati i jedan broj migranata – zlu ne trebalo, za ne daj Bože. Ništa u životu nije slučajno! Budući da naš ministar sigurnosti ne zna od kuda sve  migranti dolaze, mi udaljeni od sigurnosti - ne možemo da utvrdimo mjesto ulaska. U svakoj normalnoj zemlji, taj i takav obješenjak od ministra bi morao sam da ode, ali to kod nas nije slučaj, nema odlaska s pozicije – po cijenu života. To je naša praksa!

Ne znam kako drugačije da objasnim ovo što se događa u BiH. Zašto se čudimo što ljudi odlaze i odvode cijele porodice i javno kažu da se neće vraćati. Nekada to nije bio slučaj – to svi znamo - osim što je to normalno za budistički mirnog Crnadka /koji je obišavši zemaljsku kuglu u misijama mira ,uvjeren u pobjedu Saveznika/, kome ne smeta činjenica da ostasmo bez naroda. Ovi što čekaju da preuzmu vlast  poručuju biračima  da će im  biti  bolje, sutradan nakon izbora   - kao da imaju Aladinovu čarobnu lampu, pa će svako odmah imati platu između 800 i 1.000   Eura, a penzioenri odmah 10% veću penziju!!! Ili recimo nadahnuti Magazinović koji komentariše o tome kako treba da se vijori desno, lijevio gore, ili dolje - svima nametnuta  zastava BiH. O tome da vlast misli da je nezamjenjiva /pogotovo oni gore lezihljebovići  uljuljkani u obećanja – ne treba trošiti riječi – mada neki, koji sjede u ovoj Skupštini više mandata, ne bi mogli kuvati kafu nekadašnjim komitetlijama, koji su vodili onu zemlju, po svoj prilici ekonomski veoma uspješno – toliko su okamenjeni u samozadovoljstvu svoga  neznanja, ali i političke moći - da meni nekad nije jasno kako se ne stide gluposti koje trabunjaju kao papagaji, čast izuzecima, mada ih je jako malo.

Preispitivati našu istoriju na ovome zajedničkom tlu, gdje je odavno, do perfekcionizma, razrađivana nezamisliva tehnika ubijanja /do sada ipak najviše Srba/ – apsolutno je nemoguća misija, toliko nemoguća i bez ikakvog pragmatičnog i za BiH sve - oslobađajućeg  rezultata – kao kad bi Amerikance pitali što su bili tako “grubi “sa  Indijancima, Turke zašto nema toliko i toliko Jermena, zašto su zatirane ove, ili one nacije.

Nema realnog načina da se to dovede u ravan, u kojoj će neko od umiješanih mučenika ove  zemlje, koja se zove BiH kazati da je su njegove vođe za nešto krive. Krivci su drugi, mi nismo. U tome prednjači političko Sarajevo, mada moram izdvojiti par intelektualaca, čiji pomirljivi  komentari, međutim, nemaju nikakvog odjeka u Federaciji. Sarajevski krug 99, kao nekakvo intelektualno getoizirano, samo sebi dovoljno mjesto, odbija da prihvati činjenicu da u ovome zadnjem ratu niko NIJE BIO NEVIN. Da ni u jednom ratu zapravo nema nevinih, iz jednostavnog razloga  što, kad jednom počne rat – važi samo jedno pravilo moraš  ubiti  – da ne bi bio ubijen. 

Stoga je kristalno jasno da onaj broj poginulih Srba /ne kažem namjerno koji/, nije sam sebe ubio i obezglavio, sudija, žrtva Nasera Orića, nije sam sebi nožem vadio oko - nego ga je ubila vojska – valjda ona s druge strane. I tu počinje nepremostiva provalija naše nesreće. Ko je agresor, ko je napadnut, ko se branio, ko nije trebalo da se brani, ko je ubica  - a  ko je žrtva…

 I kao posljedica takve nepremostive provalije - nema dogovora ni oko čega u BiH.

I dok se običan narod lupa u čelo, vladajući imaju samo jednu brigu - Kako pobijediti na izborima. Nema druge brige, u zemlji i okolo nje, u dijasporama, ili rasijanju. Borba je za svaki glas. Borba do te mjere zahuktana, da ja, koja imam dosta godina, ne pamtim da je ikada bilo ovako vruće.

Pitam se samo oko čega se bore, kada je ostalo malo čega da se dijeli. Osim … Dobro ne moram baš sve reći.

Mi, ovdje u Banjaluci, kružimo autima  sa  trotora  na  trotoar, i “dušebrižnici” i oni koji to nisu,  dakle običan narod, tražimo okolne staze i bogaze da stignemo do Mejdana tj. Obilićeva, ili na  Starčevicu, da zaobiđemo potpuni kolaps saobraćaja, dok sluđeni i oznojeni čekamo da se  naprave svi kružni  tokovi i poprave  mostovi – do OKTOBRA, u  cilju da se biračima ukaže   pravi put do pravog mjesta tj. da  t a č n o  znaju šta će i kako  će, ako  uopšte  išta  više  znaju  – a najvažnije  je da ne treba ništa i nikoga da pitaju.

Ne ljuti se narod što se gradi, daleko od toga, jer će zaista biti super kad se sve završi, narod samo pita što  b a š  sada  i što baš  s v e  u isto vrijeme!

Ljudi smo, obični, nemamo snagu političkih bogova, pa kao svi obični, znamo sjajno da  klepnemo ušima, da trpimo strah, da se ponašamo kao da je  nas  zasuo  onaj  pepeo sa  Havaja, ili Gvatemale – pa kao zombiji mislimo da sve što  nam se i  kako nam se i kad  nam se događa  -    i treba da se događa baš tako..

I treba,  naravno. Zašto da ne?..

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije