Mojim vršnjacima sigurno je vrlo malo poznato ime Rudolfa Rudog Čajaveca, avijatičara, pionira partizanskog zrakoplovsta i narodog heroja, rođenog u rudarskom Kaknju, gradu teške industrije, prijestolnici bosanskih kraljeva, smještenom na obalama rijeke Bosne u srcu Sarajevsko-zeničke kotline 01. aprila te davne 1911. godine. Nakon završene gimnazije, uspješno upisuje studij prava. Sticanje titule doktora pravnih nauka na prestižnom Univerzitetu u Sorboni osujećeno mu je kapitulacijom Francuske, usljed čega se vraća u zemlju i povezuje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, te pronalazi način da dostavlja municiju, sanitetski materijal i obavještenja na slobodnu teritoriju. Ubrzo stupa u kontakt sa Franjom Kluzom, pilotom, i aviomehaničarem Milutinom jazbecom, s ciljem prelijetanja na slobodnu teritoriju. To im i uspijeva maja '42. godine, kada avionom “Potez 25″ Kluz slijeće na aerodrom “Urije” kod Prijedora, među partizane. Istog dana sletio je i Rudi sa mehaničarom Jazbecom u avionu “Breguet 19″. To je bio začetak stvaranja partizanskog zrakoplovstva i ujedno jedinstven slučaj u svijetu da je pokret otpora u okupiranoj zemlji posjedovao vlastitu avijaciju. Tokom prvog borbenog leta 4. jula 1942. godine Rudi baca letke iznad Banje Luke i napada aerodrom „Zalužani“. U posljednjem napadu biva ranjen i ne uspijeva se prebaciti na slobodni teritorij, pa prinudno slijeće kod sela Kadinjana. Četnici ga opkoljavaju. Da im živ ne padne u ruke, izvršava samoubistvo. Kasnije je bio inspiracija za snimanje filma Partizanska eskadrila. Odlikovan je Spomenicom 1941, Ordenom narodnog heroja i Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Zasluga navedene ličnosti nemjerljive je veličine, naročito za jedan grad od 38.000 stanovnika. Moralna hipoteka kojom nas je, zajedno sa drugim ovdašnjim saborcima, obavezao na spomen i slavljenje antifašizma možda je mogla biti drugačije materijalizovana, jer se stiče utisak da naziv jedne ulice i bista u lokalnom muzeju nisu dovoljni za stvaranje potpune slike o liku i djelu jednog od prvoodlikovanih ustanika protiv zloćudne ideologije i našeg sugrađanina. Organizovanjem tradicionalnih manifestacija na godišnjicu njegovog rođenja, koje bi uključivale školske i institucionalne promocije knjiga, okrugle stolove, projekcije filmova, sportska takmičenja, dostojanstveno bismo se prisjetili zlatnog uzora.  

Uloga ovog kraja u tim odsudnim vremenima borbe protiv nacizma i kolaboracionista najbolje se može oslikati činjenicom da je bio oslobađan čak tri puta - juna '43., septembra '44. i konačno aprila '45.-te. Bila je to, slobodno možemo reći, prva najveća oslobođenja teritorija u centralnoj Bosni, žili kucavici i za neprijatelja saobraćajno krucijalnoj regiji u spajanju sjevera i juga. Onesposobljavanje željeznice i nanošenje velikih materijalnih gubitaka pokazalo je svu ranjivost vojnih i civilnih vlasti Nezavisne države Hrvatske i njenih nacističkih saveznika, te munjevitu efikasnost tada zastupljenog gerilskog načina ratovanja. Taj juni zasigurno je poslužio kao urnek i vodilja u projiciranju budućih planova i akcija Narodnooslobodilačke vojske.

Međutim, nastavni planovi i programi ne prepoznaju navedene fakte kao dostojne štampanja u udžbenicima Historije/Istorije/Povijesti, baš kao što ni nastavnici/e istog ne nalaze za shodno da se barem jedan čas udalje od sušte formalnosti i norme izdiktirane iz ministarstva, kako bi barem tih 45 minuta koliko-toliko kakanjskim đacima približili slavodobitne podvige i neustrašiva imena koja su nekoć slobodarski marširala, lomeći zube naizgled gorostasnom neprijatelju i zadajući mu neizlječive glavobolje. Rudi Čajavec, Rudi Mali, Melenta Bošnjak, Fadil Dogdibegović Dikan i ostali mnogobrojni pripadnici kakanjskog pokreta otpora nisu dobili svojevrsnu aleju velikana niti zaslužno mjesto u knjigama. No, sve se na ovom svijetu može ispraviti i promijeniti, ništa nije zauvijek. Stoga autorova namjera jeste ukazivanje na neophodnost sistemskog podsjećanja na odvažne velikane i kolektive iz ere Drugog svjetskog rata vezane za Kakanj, što je danas, kada umišljajno relativiziranje pojma okupatora i žrtve od strane neofašističkih i desničarsko-populističkih organizacija nikada nije bilo očiglednije, a podsjećanje na hrabru antifašističku borbu nikad bljeđe, u izgradnji zdrave svijesti i formiranju kritičkog mišljenja važnije nego ikada prije.  

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.