Na današnji dan prije dvadeset i šest godina građani tadašnje Socijalističke republike Bosne i Hercegovine na referendumsko pitanje „da li ste za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu – državu svih njenih naroda i građana?" u procentu od preko 99,4 % odgovorili su sa DA! Zahvaljujući tome, naredne četiri godine naša zemlja je u međunarodnom pravu bila priznata kao Republika Bosna i Hercegovina. Danas je pak („samo“) Bosna i Hercegovina. Vraćati se na odluke i okolnosti koje su prethodile referendumskom izjašnjavanju nemam namjeru. Neka to čine historičari. Ja bih radije prozborio o tome gdje smo to danas i kuda idemo, kao mlad čovjek i neko ko dijeli sudbinu ovdašnjeg stanovništva. Drugim riječima, jesmo li došli do željenog ostvarenja ili smo davno skrenuli sa puta?

Plašim se da je odgovor više nego jasan i poznat. No, ono što me još više zabrinjava jeste neobjašnjivo postojanje stanja u kojem smo svjesni da stvari ne štimaju i da dosta toga šrkipi, ali ih ipak nikako ne mičemo sa mrtve tačke. Već dva desetljeća mi, Bosanci i Hercegovci, usavršavamo tehniku narodski nazvanu ubleha, za kojom nerijetko posežemo. Svjesni smo svega. I više od toga. Međutim, postoji ta neka nevidljiva kočnica iliti papučica koju pritiskamo svaki puta kada nemamo snage uprijeti prstom u samog sebe i prihvatiti breme odgovornosti. Jer, promjene se ne dešavaju preko noći niti naprasno, već zahtijevaju konzumiranje izvjesne doze samokritičnosti u svakodnevnom životu svakoga od nas. Uzalud je ukazivati na nered i otpatke kod komšije, a istovremeno ne vidjeti deponiju u svom dvorištu. Time se ama baš ništa ne mijenja. Nego, hajdemo se mi uhvatiti lopate, zasukati rukave i srediti što se srediti da. Naše smeće je samo naše. Nama smrdi, nas sputava, nama smeta.

Pošto je Dan nezavisnosti, dopustite da povučem paralelu služeći se plastičnim primjerom kojeg navedoh. Otpad, također, utiče i na našu individualnu nezavisnost, tako što smanjuje njen obim, jer nas društvo postepeno izoluje i etiketira kao smeće. I više nismo nikome potrebni, još manje poželjni. Ista stvar je i sa državom. Neurednu zemlju niko ne želi u svojoj blizini. Taman posla kao prijatelja, saveznika. O tome ni riječi. A državu čine ljudi. Ti ljudi bi trebali brinuti o sebi i svojoj pojavi, nastupu, karakteru. To se ne da naučiti ili steći u školama. O tome se stara kod kuće, odakle se ponese kao baza i onda nadograđuje. Kako kažu naši stari, krivu Drinu teško je (čitaj nemoguće) ispraviti. Isto je i sa osobinama. Kakav su ti kalup roditelji izlili, takav će i ostati. Odstupanja od tog pravila neznatna su. Zbog toga je jako važno pažnju posvetiti sve više zapostavljanom podizanju i odrastanju, onim prvim dodirima sa svijetom oko sebe.

Istina je da nas krase epiteti prevaranata i smutljivaca. Nije daleko od toga. Ma, tako je, da se ne lažemo! A šta mi činimo da to ne bude kako jeste? Šta?! Sve nam se svelo na tužakanja po forumima i portalima, a ljepota života prolazi pored nas. Obnevidjeli smo od tog silnog zla i mržnje. Od te neke bolesne potrebe za vrijeđanjem i ponižavanjem. I šta samo zauzvrat dobili? Život blato u kojem kolektivno svi propadamo. Zar je tako teško pružiti ruku i zagrliti živog čovjeka od krvi i mesa, ma kako se zvao? Kada smo to postali okamenjeni vukovi i svrha sami sebi? Niko nam sa strane neće pomoći. Niko drugi! Sami ustajemo i budimo se ili samo čekamo i propadamo. To je to. Nema neke pretjerane filozofije. Ili jesi ili nisi! Poseban akcenat stavljam na nas mlade koji danas-sutra trebamo preuzeti teret vremena kog živimo i raditi u iinteresu svojih sugrađana, zemljaka i na koncu same države. Na nama svijet ostaje vole reći. Jadna li je onda ova naša država ako uskoro ne otvorimo oči, priznamo sebi mane i greške, i počnemo ponovo, iznova.

Stoga zamozgajmo i upotrijebimo vijuge, lišeni uticaja i dodira bilo kakvih poruka znanih i neznanih hohštaplera i mudrijaša namijenjenih dovođenju u sumnju i pomutnju. Zato smo stvoreni. Zbog toga postojimo. Zašto bi to naši vršnjaci iz Njemačke ili Austrije bili vrijedniji od nas? To je pitanje koje treba visiti nad glavama i iritirati nas. Sve ostalo je zabluda i slijepa ulica. Klišeizirana slatkorječivost i lažno tapšanje po ramenu nikome nisu od koristi. Oni od nas čine bespomoćne snobove i kretene. A ja ne želim biti jedan od njih. Želite li vi? U stvari, želite li uopšte bilo šta?

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.