Pitanje reforme oblasti visokog obrazovanja u BiH započeto je još davne 2001. godine potpisivanjem Blonjske deklaracije, akta o kojem se (ni)malo zna, a mnogo diskutuje. Otada pa do danas, naša zemlja po ovom pitanju je, blago rečeno, u zaostatku. Tačnije, od načelnog prihvatanja teksta dokumenta ka praktičnoj primjeni odmakli smo taman koliko i Sjeverna Koreja od prijetnji nuklearkama - nimalo. Kratkotrajni let ushićenja nije dugo potrajao.

No, vratimo se Bolonji. Riječ je o okvirnom dokumentu kojim su sve evropske države preuzele obavezu uspostave jedinstvenog bezgraničnog sistema visokog obrazovanja, koji ima zadatak da na jednak način valorizira i unaprijedi rad i status studenata svih država potpisnica, bez obzira na međudržavne političke, ekonomske, kulturne, socijalne i svake druge razlike. Da skratim, namjera je stvaranje neke vrste eurostudentske populacije, rasterećene štrebanja, umnog sakaćenja i fabričke serijske obilježenosti, kojoj visoko obrazovanje treba biti prateći servis u sticanju potrebnih znanja i kreiranju korisnih vještina za tržišnu konkurentnost. Upravo taj pragmatičan, svrhovit pristup, mobilnost studenata i prekograničnost jesu bit Bolonjske deklaracije.

Međutim, ne lezi vraže, da to sve ipak ne bi bilo tako idilično i utopijski u svim članicama, pobrinuli su se ko drugi nego naši vrli zvaničnici. Vele 'ajmo mi prihvatit' taj tekst, k'o i mnoge druge što smo, a onda ga fino lijepo strpat' u ormar i nek' mu jedina svrha bude dekorativna. Taman je to i pos'o više za naše vrijedne čistačice, da zarade čestito platu, jer šta ako prašina sasvim zamete korice tog dokumenta - nećemo znati je l' mu prevod pisan ćirilicom il' latinicom, ej! To bi onda moglo i do Ustavnog suda ić', ma šta Ustavnog, do Strazbura, prijatelju! Ček', kad malo bolje razmislim, šta i da ode, koja mu fajda, kad više u sopstvene presude ni sam taj sud ne vjeruje.

Reda bi bilo, kao što nema, da je Bolonja iole adekvatno implementirana u naš zakonodavni sistem. Danas bi barem imali nekoliko uobličenih generacija diplomanata, proizašlih iz izvornog Bolonjskog sistema, samosvjesnih, osviještenih i spremih da ovom društvu ponude alternativu i izlaz. Ovako smo po tom pitanju još uvijek vječiti status quo pacijent sa čak 12 visokoobrazovnih područja (10 kantonalnih, RS i Distrikt Brčko) u koje je stalo slovom i brojem dvadeset i sedam (27!) akreditovanih univerziteta, pri čemu nijedan od njih nije ni pred pragom nekog prosječnog evropskog. Al' nam zato falsifikatori, višestruki ponavljači i vječiti studenti vode glavnu riječ, pa nije ni čudo što je za spajanje Sarajeva i Zenice (80 km!) autoputem trebalo 10 godina, što pruga Šamac-Sarajevo nije mijenjana od otvorenja '48., što za bolesnu djecu telefonima skupljamo pare za liječenje, što najbolje od naše mladosti tjeramo preko Broda, Kladuše i Orašja, što nam je baraž mjerilo uspjeha u sportu, što muzeje zatvaramo ekserima, što nam je u bijedi konkurencija jedino Kosovo, al' ne zadugo..., ukratko - što smo posljednja smrdljiva mala tamna rupa na uglancanoj karti Starog kontinenta, pretplaćena isključivo na rubrike negativnih statistika.

Skoro svaki profesor svoju Bolonju ima

Za ovih dvadeset i kusur godina od famoznog Dejtona nisam siguran da je ikad iko ozbiljnije secirao i ponudio rješenje za određenu problematiku iz oblasti visokog obrazovanja, taman posla potaknuo zdravu konkurenciju fakulteta i univerziteta zarad ujedinjenja nadležnosti na državnom nivou i lakšeg pristupa sredstvima Evropske unije. Ne, naprotiv, sitnjičavi animoziteti uvukli su se i pod tu kožu, pa se tako saradnja preko entitetske linije nastoji prikopčati na aparate malicioznim zabranama i strahovima. Više ni naučne konferenciju nisu bezopasne, nije šala!

Kao da se, primjera radi, definicija ekonomije iz Banja Luke može razlikovati od onih iz Sarajeva i Mostara i obratno, ili da se matematičkim operacijama mogu prikačiti nacionalni predznaci. Mislim, van svake pameti. O mimoilaženjima nastavnih planova i programa unutar entiteta može se nadugo pisati, tako da ti nije neka garancija što se, poređenja radi, iz Sarajeva ili Tuzle prebacuješ u Mostar il' Bihać i obratno, odnosno iz Lukavice u Banja Luku i suprotno.

Pa ipak, da nije sve tako crno svjedoče i „svijetli primjeri“ visokoškolske ekspanzije, jer kod nas masni profit valja tamo gdje stid ne stanuje. Zbog toga imamo pregršt kojekakvih centara za visoko obrazovanje, instant-fakulteta i večernjih škola, sa bogatim asortimanom XL i XXL blještavo ukrašenih A4 papira zvanih diplome, gdje sve zavisi od širine, pardon, dubine novčanika. E, da kritički osvrt ne bi bio rezervisan isključivo za privatne univerzitete, valja nešto prozborit' i o ovim javnim, državnim. Dok na prvim kao jedina paradigma prolaznosti vrijede milja, dvije il' tri, na ovim potonjim neophodno je dobro iskrivit' kičmu napamet učenjem autorovih neprikosnovenih misli il' izgubit' obraz.

U tim mahom prokišnjelim i provjetrenim kazamatima i gulazima, visećih prozora, nagetih vrata bez šteka i promašenih streha nadvijenih nad opadajućom fasadom, možete očekivati svakojake pojavne oblike psihotorture - od toga da prolazna ocjena uveliko zavisi od profesorovog raspoloženja na usmenom, jer, tobože, prethodno perom zabilježeno i položeno profesorima starog kova ništa ne znači, preko toga da rijetko ko vrednuje predispitne aktivnosti, do toga da te obaraju iz sujete i ljubomore, i onda ti nikakve komisije ni sudovi nisu od pomoći, pa povrh svega tjeraju da kupuješ njihove autorske knjige ili spremaš ispite iz prevaziđenih djela starijih od Dejtona, a Ameri odavno do Marsa dobacili, Turci podmorskim tunelom kontinente spojili, Švicarci Alpe skratili, pa još da plaćaš nove namete i harače, spavaš u buđavim krevetima i rušljivim paviljonima studentskih domova. O seks skandalima i polaganju ispita preko postelja gnusno je uopšte govoriti.

Da se razumijemo, nije ni studentsko maslo za ramazana, ima tu itekako kukolja za iskorijenit', sve i svašta se potkralo - polupismeno, nezrelo i drsko, pa hoće linijom manjeg otpora i bezobzirnim preticanjem 6-icama ispunjen indeks i titulu, bez ikakve ambicije suštinskog zalaženja u materiju, no teret odgovornosti ipak vaga ka „akademskom koru“, pošto on uzornim djelovanjem mora postaviti granice. Čast fakultetima i karakternim profesorima koji su u svemu navedenom izuzeci, jer postoje, ima ih bogme, valja pozdraviti njihovu stručnost, širokoumnost, brigu i marljivost, kao i pružanje podrške i prilike za dokazivanje najboljima od najboljih i studentima koji se vannastavnim aktivnostima žele istaći u masi, te time pokazati da se može, no daleko više ima onih obavijenih najcrnjim pošastima, zbog kojih treba da se crvenimo svaki put kada iskoračimo bar malo dalje od ove balkanske bare.

Porazno je kada uporedimo jednog uobičajenog studenta iz, recimo, Skandinavije i našeg, bosanskohercegovačkog - ovaj prvi je već proputovao pola svijeta, vožnja avionom mu je rutina i navika, zna šta su ljetovanja, pješčane plaže i more plavo, a šta zimovanja, alpski masivi i padine skijaške, i uz sve to stigne se i obrazovat', jer živi u državi gdje kapital nije jednako novac, već biti ispred drugih, izvor informacija, najbolji u fahu, dok ovaj naš, utučen i dezorijentisan silnim citatima i definicijama, ne zna je l' poš'o il' doš'o, a kamoli kako izgledaju pločnici Pariza, Beča, Amsterdama il' Madrida.

I tako, ovdje skoro svaki profesor svoju Bolonju ima, frankenštajnski sklepanu i odvratno iskrivljenu, neupotrebljivu i nemilosrdnu, pa ako te sreća sa znanjem posluži, dobro i jest', a ako izvućeš kraću šibicu, put do diplome umije da se oduži...

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.