Nečujno prolazi dvadeset peta godišnjica otkako je, usljed kukavički nanesenih povreda, u svojoj 26. godini života podlegao Srđan Aleksić - perspektivni plivač, glumac i heroj grada na Trebišnjici, kojeg su nam ljubomorno ukrali, zajedno sa pregršt svjetlucavih medalja i laskavih priznanja koja su mu se izgledno smiješila. O njegovom herojskom činu izrečeno je mnogo toga. Zabilježen je i na filmskoj traci kao uzor i opomena generacijama koje dolaze.

Srđanov ljudski čin njegov otac posmatra tek kao nešto podrazumijevajuće. Gospodin Rade može biti uzor na koji način se treba vladati u tragičnim sudbinama. Jednostavno, na pomen njegovog imena valja ustati. “Interesantno je kada me pitaju kako sve to podnosim, kažu - izgubili ste dva sina, mlada. Onda se ja često pitam kako se osjećaju ljudi koji nikada nisu imali djecu, koji tu radost nisu osjetili. Pa onda kažem - ja sam sretan čovjek.” I baš zbog toga je na najvišem mogućem pijedestalu nego što će plejade ovdašnjih malodušnika ikada biti. A upravo takvi su tog 21. januara proklete '93. koštali života Srđu. Njegova jedina krivica bila je u tome što je oličavao dobrog čovjeka u vremenu zla, a njihova odsudna prednost što su tih godina strahovladali krezubi primitivci i neafirmisane lude.

„Onda su došle devedesete, tužne i nesretne, fobične, u udžbenike i čitanke ušle su bitange obične.“ Panonski mornar opjevao je srž besmisla posljednjeg balkanskog krvoprolića hirurški precizno. Bitange i propadala najednom su primirisala dah trule slave i zaslijepila od prolaznog trona - te jedinstvene prilike za svojih pet minuta koju, u mirnodopskim okolnostima, nikad ne bi dočekali. Pogubna pjena iz njihovih usta plavila je okolinu. Njome su gušene slike i prilike poput Srđanove, smetajući velikani - neki čekiranim pasošima, drugi kundacima. Jer ovdje ti mogu oprostiti sve, osim uspjeha i umjerenosti.

Srđan je imao i jedno i drugo. Mlad čovjek koji je plijenio pažnju pozorišne publike, trebinjskih sportista, djevojaka, poznanika, prijatelja. Sjaj olimpijske baklje krasio je trebinjske ulice iz njegove ruke. Bio je poput sunca o koje su se svi htjeli ogrijati. Zračio je staloženom i blagom pojavnošću. Titulu diplomiranog pravnika nije dočekao. Oteli su i nju. Ali jedno nisu i nikad neće - plemeniti odgoj po kojem ga navijek pamte, taj danas polako izumirući društveni stub. Otpadnici i probisvjetovi odnijeli su prevagu tih '90-tih. Možda, ipak, i nisu bili brojniji, ali njihova buka glasnije je parala uši taktovima zlodjela. Jer „dali smo šansu da se ludilo ozvaniči, a sad smo prosto zgranuti!“ O, da, još i kako. Ne čini se da je danas nešto bitno drugačije. Smeće uveliko smrdi i širi se, dok komunalci prespavaše smjene. Malodušnost nam je vezala omče oko jezika i poveze na očima - nit' vidimo, nit' govorimo. Apologetski prelazimo preko postupaka kojekakvih „junaka“, nedokazanih i željnih ega. Bijedni li su umovi koji svoj opstanak vezuju isključivo za zavist spram boljih. Tri krvnika koja se tada okomiše na Alena, Srđanovog sugrađanina, patila su upravo od toga - svom postojanju nisu mogli naći opravdanje i svhu sve dok ne dohvatiše čizme i uniforme. Koliko je takvih danas među nama? - plašim se odgovoriti.

Samo znam da je sve manje onih koji bi da se mukotrpno dokazuju na daskama koje život znače, sportskim borilištima ili univerzitetskim amfiteatrima. Zbog toga si, Veliki Srđo, zajedno sa Amirom Rekom, Neđom Galićem, Refikom Višćom, Sekulom Stanićem, Goranom Čengićem i ostalim vertikalama humanosti, zauvijek nadišao balkansku uskogrudnost i mediokretizam, očitavši lekciju zaostalim ponavljačima iz školskih klupa i posramivši ovu tihu umjerenu većinu koja trpi zatupljujući teror drskih dvorskih protuva. Jer oprostiće ti ovdje sve, osim izvrsnosti i ljudskosti...

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.