I pojavi se neko veče na „Presingu“ nekada zgodni, vrlo obrazovani, pametni - ali bivši političar Haris Silajdžić. Postavlja se pitanje zašto baš on i zašto baš sada. Da li je na pomolu nova, snažna radikalizacija Bošnjaka?

Silajdžić je nešto kao naš Ivanić, jednako tako misteriozan, nedokučive pripadnosti stvarnoj političkoj opciji, a istinu govoreći, kad je Ivanić u pitanju i njegova sposobnost za konsenzus, jer on u posljednje vrijeme sam sebe hvali i promoviše - nije promijenila stanje u Predsjedništvu, koje nikada nikada nije bilo gore, što, naravno, nije samo njegova kivica.

I desi se intervju koji ,kako god ga okretali, izbacili uzdahe, duža razmišljanja, zamjerke voditelju zbog prekida „toka misli“, teško da možete uhvatiti drugu nit priče, osim Silajdžićeve namjere, još više želje, nakon i ovoga odlaska u Ameriku, jer je on često boravio gore kada je trebalo Bošnjacima i bio vrlo, vrlo uspješan u lobiranju – da BiH postane prava, sekularna, evropska država, miljama udaljena od fažizma, koji je udario u temelje nezavisne BiH, istočnih i zapadnih cunamija, koji su je polovili, ali je nisu srušili – i ona je opstala i opstaće. I biće građanska, samo što će biti čista od onih građana, koji nju /BiH/ ne žele. Sve potkrepljuje anegdotama i primjerima iz prošlosti, diplomatskim tajnama svih vrsta, najviše o srpskim političarima, manje o Aliji mirotvorcu, razgovorima o podjelama što u potaji - što javno. Mada djeluje veoma benevolentno na momente, on mami slušaoca lagano, sve dok se iza „baby face“ ne pojavi uporan, posvećen /znamo čemu/ i nadasve veoma obrazovan političar, koji izranja iz anonimnosti i kreće da objašnjava šta i kako treba raditi u budućnosti. Kratko o obrazovanju: Silajždić je nakon završene Medrese /dakle ne Gimanzije/ u Sarajevu, diplomirao na Fakultetu za arapski jezik i islamski studij u Libiji, kasnije magistrirao i doktorirao u Prištini.

Zašto ovo navodim. Zbog dvije stvari :

1. Kako je moguće da ja, kao pripadnik srpskog naroda, pripadam fašističkoj strani, dakle entitetu koji ne želi BiH i kako je moguće da ja /mi imamo fašističke ideje kada smo, što govorio moj otac, lički partizan, dakle nije bio četnik „mi Srbi ginuli kao snoplje baš od fašista, koji nas umalo ne zatukoše u zemlju“. Toliko smo im mi Srbi bili dragi. Kako je moguće da Srbi i Hrvati s a d a imaju jedinstvenu „fašističku namjeru“ da razjedine tako srećno spojeno tkivo, tu zemlju koja ima sve izgleda da napreduje, da postane član ujedinjene Europe – koja je de facto PROTEKTORAT. I čiji članovi Predsjedništva nisu u stanju otići na razgovore u drugu državu, a da ne pokažu da se vidno ne podnose, niti će se kad složiti. Bakir, recimo, nije bio u stanju da se susdrži da ne izgovori sasvim nebulozne i suvišne rečenice o “vanjskoj politici BiH„, a valjda zna da se politika ove BiH ne vodi ni Sarajevu, ni u Beogradu, nego negdje na drugom mjestu. Kako Silajdžić vidi mogućnost da ukloni „fašizam“ nas drugih, objašnjavajući od čega ta riječ vodi porijeklo zgranutom voditelju, koji guta floskulu o dogovru Cvetkovića i Mačeka, pa Tuđamana i Miloševića, pa... / i stvori od BiH zemlju, u kojoj će rado i srećno svi živjeti, osim da se naoruža, jer se Srbija naoružava, a Hrvatska ne, pa da tako BiH bude jača - ako je taj susjed napadne. Toliko o mirotvorstvu.

2. Kakao je moguće da Silajdžić doživi takvu metamorfozu, takvo preoblikovanje u svojoj intelektualnoj i političkoj supstanci, dakle u onome što je u Medresi i na Fakultetu sticao, da sada, tek 2017 godine, postane mirotvorac, europski intelektualac internacionalnih, evropskih, još bolje američkih duhovnih širina, borac za multikonfesionalnost i slobodu - težeći možda, da bude kapacitet jednog prof. Envera Kazaza, ili prof. Spahića /mada, možda, misli da je on iznad svih/. Prof. Kazaz, koji je Bošnjak i koji takodje preferira jedinstvenu BiH i nema dlake na jeziku kada to ističe, ali prizna da je BiH bila prava zemlja nekada „na temeljima socijalnog, Titovog liberalizma“ i koji javno kaže da je to bilo prosperiteno vrijeme za sve, pa i za Bošnjake, ali javno čereči vodeću bošnjačku politiku, „turčenje“ Bošnjaka, sunovraćivanje u prošlost i pogrešnu identifikaciju, okretanje lica akademske zajednice od demokratije i slobode mišljenja, osuda diktature koju u Turskoj provodi Erdogan – dakle koji javno i slobodno iznosi svoje mišljenje.

Šteta je što ljudi profila pomenutih profesora nisu kreatori politike u Federaciji BiH. Možda bi stvari pošle drugim tokom. Ni u Republici Srpskoj nemamo puno ljudi, koji nisu partijski poslušnici i koji kao papagaji ne ponavljaju godinama jedno te isto – dakle ljudi koji su posvećeni evropskoj kulturi, sa punim, a ne labavim obrazovnim kapacitetom, stručnjaci u svojoj struci – nisu prisutni na javnoj sceni. To potpuno okretanje nacionalnom narativu, to utapanje svega što jeste multikulturno u vjersko, taj gubitak intelektualne slobode i izbor partijskih poslušnika na ona mjesta odakle bi trebalo da se čuje riječ stručnjaka i akademske zajednice – bolest je koja je uhvatila zastrašujuće razmjere. Riječ mladih intelektualaca, tipa prof. Đorđa Vukovića i nekolicine drugih – nije česta na javnim medijima. Pri tome, nije problem identifikacije da neko jeste Bošnjak, Srbin, Hrvat, ili drugi – problem je u tome kad neko NEMA ništa drugo da kaže, ne vlada ničim drugim, nema nikakvu širinu i nije u stanju da se izdigne iznad ivice intelektualnog geta koji sve nas okružuje. Stoga oni koji dolaze biraju partijske knjižiice da ne bi stajali u redovima isped stranih ambasada. Pragamtični kažu da tako treba. Ovi drugi ništa ne kažu. Ćute.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.