Vrlo je interesantno saznati o događanjima na našoj javnoj sceni / čitaj političkoj jer kako izmiče ljeto, a dolazi rana jesen, stvari se “zakuvavaju” nama iza leđa, ako samo par dana niste u glavnom gradu RS, ili kako ga naši sa-sudržavljani zovu “manjeg entiteta” neviđeno srećne zemlje BiH. Ne mislim, naravno, da se kasni s kuvanjem zimnice, još je rano za ozbiljne poduhvate kao što je recimo ajvar, nego mislim na kuvanje događanja “na lešo“ ono lagano, političko krčkanje sa svih strana, začinjeno koreanskom zajebancijom. Nema boljeg JELA od teletine na lešo, telad su na cijeni za one koji mogu da plate, a kakvo je vrijeme, telad tj. narod / obe strane granice entiteta / biće krčkani ne na lešo, nego do koske. I dalje ako ima šta. Ako preostane.

Idem redom:

1. Požari su ugašeni. Vraćajući se s puta svojim očima vidjeh i evo svjedočim da su mnoga zgarišta zamalo pa na cesti od Trebinja do Ljubinja. Bogu hvala i vatrogascima - herojima hvala. Pa kako kome.

2.Šnjegota ode niz vodu, ladnu vodu, a da nije zamahnuo ni veslom, tj. perom, da ne govirim nečim drugim, ako to drugo on i ima. Sam mijesio, sam pekao. Samo nije sam jeo. Njegovom “dobrovoljnom” odlasku mislim da se začudila samo opozicija i oni što opoziciju izigravaju, a zaprijetište da će se tući ako treba. Kad se izbliza pogleda, vidi se jasno da bi sam Vukota onako drčan možda udario na Lukača..?! Nije, zar, tolika  budala da se s rogatim bode pa da skroz naje*e. Drugo, mora znati da bi u tome sudaru  ostao  sam kao onomad Ranka Mišić, jer oni oko njega mu ne bi pritekli u pomoć / mada on misli da bi / naivan je ako ne zna da su to sve jebivjetri, pjevidruzi prijatelji dok ne zagusti, zavidni što je mlad i zgodan. Da li je pametan – e to je drugi par cipela! Zato je bolje, što reče jedan stari mudrac sačekati pravo vrijeme – mada mislim da pravo vrijeme traži i prave ljude. To naravno ovoga momenta nije za elaboraciju tj. daleko bi me odvelo da kopam po “snijegu”. Ko sam ja da smislim ko je ovdje na pravoj strani?  Duboka je to filozofija i dobro zapletena da bi neko ko jeste završio Filozofiju / mada su političke nauke, DIF i bezbjednost trenutno mnogo jače / da samo nazre moguće veze među naizgled nepovezanima. Ukratko, stari B. Šo rekao je jednom: “Čovjek se može popeti na najviše vrhunce, ali ne može tamo ostati”. Pametnom dosta. Naravno, vjerovatno, je pisac mislio na zaleđene vrhove planina. Nesrećni Šnjegota je prema tome  samo neupućena / da li / epizoda na državnoj razini samo jedan u nizu onih koji su / mada  imajući prezime  kakvo  ima /  na  planinarenje  pošli u  kupaćim gaćama. 

3. Epizoda sa paljenjem srpskog lista na zagrebačkom trgu od strane crnokošuljaša. Nisam iznenađena. Drugo se i nije moglo očekivati, jer TO NIJE INCIDENT, to je politika zvaničnog Zagreba. I niko nema opravdanje da misli da će se na tome zaustaviti, da će recimo, skidanje table sa jednoga trga, tj. brisanje Titovog imena umiriti povampirene duhove. Njihove duhove mogla je smiriti samo tabla sa imenom Ante Pavelića. To bi bio pravi potez. Tek tada, i samo tada, sve će doći na svoje mjesto.
Protesti, priče, zakukuljene i benevolentne izjave iz Srbije, pogotovo ako ih procijedi kroz prednje zube Brnabićka kad opjevava buduću deklaraciju / itd. neće pomoći i ništa ne znače, sve dok mi širimo ruke / a i noge su u igri / i nudimo se ko mlada raspuštenica bez obraza i mjere. Mislim da je vrijeme za novu taktiku. Hrvatima treba iskreno čestitati. Treba da kažemo otvoreno, mi preostali odavde i oni iz matice Srbije da mi znamo da se radi o državi na koju oni imaju pravo, o kontinuitetu ove sa o n o m državom, a ne sporimo / jer niko nas i ne čuje / to da Hrvatska nije nastala na antifašističkoj osnovi i da je kao takvu treba gledati - pa možda kad im javno čestitamo na historijskom uspjehu, na otvorenom pokazivanju ONOGA što JESU i što žele da budu cijeloj demokratskoj, antifašističkoj / fol / EU – možda će se smiriti. Ćute Jevreji, ćuti EU, svi ćute. Kakvu nam poruku šalju?! Samo mi Srbi kukamo i cvilimo! Jer kad mi zakukamo i kažemo da smo strašno stradali mi Srbi od fašističke Hrvatske u onome ratu, nama iz istih stopa odgovaraju naše komšije / niko nas drugi ne podržava /, dakle naši najbliži, da smo MI fašisti, najveći krvnici koji postoje, koji su pobili sve što gmiže i leti, koji smo pobili njih na pravdi Boga, na najmonstruozniji način, a ne posipamo se pepelom - a mi ne treba, čak šta više ne smijemo, da govorimo da su i oni pobili nas, da mi izgibošmo od njihove ruke, sjekire ne spominjem...I šta? Ništa. Stoga – uzviknimo mi stari hrvatski pozdrav, koji su zločaste ustaše kompromitirale /K. G. Kitarović/ “za dom spremni“ prijateljskoj zemlji i nemoj da nekom od Srba padne na pamet da ikada s ove strane Drine zucne onu: „Bože pravde, ti što spasi od propasti srpski rod.“ Kad se odreknemo svega, možda omilimo komšijama.
Možda naše komšije ipak misle da oni neće doći na red. Jer ih vole. Ljuto se varaju. Ne postoji ništa, ama baš ništa što će hrvatsku braću iz rata zaustaviti u njihovom pohodu na rasturanje BiH. A, naivni misle da je „vošingtonski sporazum“ „vječno slovo ljubve“ između bratskih naroda obraslih u lozu i cvijeće. Nije. Baš kao i pelješki most. Kad Hrvat kaže must have – ovima drugima, bar velikoj većini u Federaciji, koja usaglašava stavove - spadaju gaće. Kad usaglase stav – e tada još samo treba da se nagnu. Prosto jest, ali šta u ovom životu još nije devalvirano? Neka mi kaže onaj dežurni mudrac na T. Ako ima šta!

4.I spašće gaće i  kasno biće. Ali o tom po tom. Ima vremena.  

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.