Nikada manje priče o jednoj velikoj odluci Ustavnog suda Republike Srpske (USRS) nije bilo, kao o odluci broj U-32/16 od 22.02.2017.godine (Odluka) kojom je odlučivano o ustavnosti člana 201. Zakona o radu (,,Sl. glasnik RS“ br. 1/16, ZOR).

Na samom početku da naglasim da sam o pitanju tumačenja ovog člana pisao prije godinu dana, kada je ZOR i stupio na snagu, te se u tom smislu dalje neću izjašnjavati.

Ono što je ovdje mnogo bitnije od ustavnosti ili neustavnosti jednog člana zakona jeste tumačenje zakona od strane USRS, te dva izdvojena mišljenja koja su ostavila u sjeni i samu Odluku.

No krenimo redom.

USRS nije dao jasno tumačenje člana 201. ZOR-a

Pravnička javnost je obrazloženje koje je dato, prigrlila kao definitivno. No da li je?

Naravno da nije, jer USRS nije ni nadležan da daje autentično i pravno obavezujuće tumačenje pojedinih odredaba zakona, nego da (između ostalog) kontroliše njihovu usklađenost sa Ustavom Republike Srpske. Pa zašto je onda u ovoj Odluci ključno bilo tumačenje odredbe člana 201. stava 5, a u vezi sa stavovima 1-4. ZOR-a? Zašto se očekivalo da USRA riješi ovo pitanje? Vjerovatno zato što onaj ko je morao da da autentično tumačenje, sam zakonodavac, nije siguran ,,šta je pisac želio da kaže“ pa takvo tumačenje izbjegava već godinu dana, prepuštajući svakome da tumači odredbu kako želi.

USRS, da ne bi upao u ovu zamku i da ne bi bio taj koji će da presječe, u Odluci daje takvo obrazloženje koji svi tumače kako njima odgovara. Pa tako, mi koji smo smatrali da postupak mirnog rješavanja radnih sporova nije obavezan uslov za podnošenje tužbe, čitamo kako je USRS zaključio da nije neustavno postavljati zahtjev da se tužba može podnijeti samo ako predmet nije prethodno riješen pred Agencijom za mirno rješavanje radnih sporova. I zaista, USRS u odluci tako i navodi, ne naglašavajući nigdje da se prethodno mora obratiti Agenciji, nego da predmet ne smije biti riješen pred Agencijom.

Međutim, oni drugi tumače kako je USRS, baš suprotno, rekao kako je obavezan uslov za podnošenje tužbe, obraćanje navedenoj Agenciji. I zaista, na strani 3. Odluke (odnosno strani 40. Službenog glasnika RS broj 22/17) navodi se da ,,…podnošenju tužbe mora da prethodi ispunjenje određenog uslova, dakle da predmet spora prethodno nije riješen u postupku mirnog rješavanja kod nadležnog organa, nakon čega slijedi podnošenje tužbe sudu“. Prethoditi može samo činjenje, nikako nečinjenje, a tužba može slijediti samo nakon činidbe, što valjanim čini argument da je USRS zaista zauzeo stav da radnik zaista mora nešto da učini kako bi ispunio uslov da predmet nije riješen u postupku mirnog rješavanja.

Sve ovo u drugi plan je bacilo pitanje ustavnosti ovog člana, a još više produbilo jaz između nas koji smatramo da postupak mirnog rješavanja radnih sporova ne mora obavezno da prethodi tužbi, i ovih drugih koji smatraju da mora.

Izdvojeno mišljenje sudije Irene Mojović

Na početku ovog dijela teksta da kažem da se slažem sa svakim slovom ovog izdvojenog mišljenja.

U svom izdvojenom mišljenju uvažena sudija Irena Mojović iznosi jasan i nedvosmislen stav da je primarno jezičko tumačenje norme i da takvim tumačenjem možemo doći samo i isključivo do zaključka da prethodni uslov za tužbu jeste da predmetna pravna stvar nije res iudicata, dakle da nije riješena pred Agencijom, a ne da je vođen postupak. Kako se navodi, a sa čime se u potpunosti slažem, predmet nije riješen ni ako se uopšte ne pokrene postupak pred Agencijom.

Pitanje koje se postavlja jeste u odnosu na šta je ovo mišljenje izdvojeno? Ako USRS nije dao jasno i nedvosmisleno tumačenje, niti zauzeo stav, zašto je uvažena sudija Irena Mojović pisala izdvojeno mišljenje? Postojanje ovog izdvojenog mišljenja nas tjera na zaključak da je stav većine koja je donijela Odluku bio upravo taj da je obraćanje Agenciji prethodni uslov za tužbu.

Ako je tako, zašto to nisu jasno napisali, pa da rasprave budu samo koliko težine ima takvo tumačenje USRS, odnosno da li će promijeniti praksu osnovnih sudova koja je u povoju?

Izdvojeno mišlenje sudije Zlatka Kulenovića

Ovo izdvojeno mišljenje je već pobralo nepodjeljene simpatije svih pravnika sa kojima sam pričao, a koji su čitali Odluku. O dijelu izdvojenog mišljenja kojim se obrazlaže kako je članom 201. stav 6. ZOR-a povrijeđen Ustav Republike Srpske bilo bi suvišno pričati, a ja ne vidim šta tu može da se doda, osim da se skine kapa i sačuva primjerak ovog izdvojenog mišljenja da se čita nedjeljom uz kafu i uživa u jasnosti misli i pravničke logike.

Ono što je bitno za ovaj tekst jeste dio izdvojenog mišljenja koji se odnosi na stav 5. člana 201. ZOR-a, gdje se kaže da, prema mišljenju uvaženog sudije Zlatka Kulenovića, ovom odredbom nije povrijeđen Ustav Republike Srpske, ali da obrazloženje Odluke nije dovoljno jasno i da ga je trebalo dati u svjetlu sadržaja odredaba stavova 1-4. tog člana. Ovim je jasno podvučeno ono što je i smisao ovog teksta, ali i što bi, prema mom skromnom mišljenju, moralo da ostane nakon ove Odluke, a to je da obrazloženje nije jasno i da se iz istog ne može izvlačiti tumačenje predmetnih odredaba ZOR-a, te da ova Odluka ne može i ne smije imati uticaja na sudsku praksu u pogledu primjene ZOR-a.

Šta ostaje nakon Odluke?

Ostaje nada da će sudovi nastaviti da jezički tumače ZOR.

Ostaje nada da će više sudija biti istog rezonovanja kao sudija Irena Mojović.

Ostaje izdvojeno mišljenje sudije Zlatka Kulenovića.

Ostaje puno više nego što smo očekivali prije donošenja Odluke.