Napomena: Ovaj tekst ulazi u izbor najboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel

Potreba da se kaže to da biti dobar zanatlija nije sramota, mnogo toga govori o onome ko je tu rečenicu izrekao. Ako je u pitanju osoba koja je na čelu obrazovnog sistema jednog društva, onda ne pričamo o osobi koja je to rekla, već o stanju o društvu.

Nisam siguran kad sam tačno čuo ovu rečenicu, ali da, čuo sam je ove godine na dnevniku i jeste došla iz vrha nadležnih institucija. Izjava koja je prilično indikativna, prošla je onako usput, neupadljivo, te se javnost nije niti najmanje pozabavila njome. Ona je s jedne strane ocjena nadležnih izrečena na način na koji bi svaki čovjek mogao da razumije to da nam obrazovni sistem nije najsrećnije usklađen sa tržištem rada, te da vrlo vjerovatno u određenim sektorima nedostaje radne snage, odnosno da imamo hiperprodukciju kadrova koji baš i ne prolaze onako kako su očekivali i teško se zapošljavaju u struci za koju su se školovali. S druge strane, način komuniciranja koji je očigledno najkonkretniji – je ispunjen malograđanskim duhom, jer je nekako upadljiva ocjena da je školovati se za neki zanat - ''ispod časti''. Bilo bi suludo vjerovati da je to način na koji institucije komuniciraju jer su tobože maliciozni. Ne, do nas je. A mi smo, igrom slučaja javnost, odnosno građani – oni kojih se ovo itekako tiče, i zbog kojih se baš na ovakav način saopštavaju stvari.

Obrazovni proces je nešto kroz što smo svi prošli, na ovaj ili onaj način, stoga možemo primijetiti prednosti i nedostatke u istom, odnosno svi smo donekle kompetentni da damo određeno viđenje o obrazovanju kod nas. Okej, u startu znamo da imamo nešto konzervativniji oblik obrazovnog sistema, te da smo suočeni sa visokim procentom odliva mozgova. Bosna i Hercegovina u tom kontekstu nije jedina zemlja koja je izložena ovakvim negativnim trendovima. Manje-više zemlje okruženja stoje podjednako ''dobro'', i uglavnom se s tim bore na sličan način.

Parafraziraću jedno od stvorenja iz djela Alisa u zemlji čuda koje objašnjava da ''ovdje morate trčati jako brzo – da biste stajali u mjestu''. Na našem primjeru možemo iz dva ugla da iskoristimo ovu metaforu. U prvom slučaju, koji nam je zapravo približniji ovu zgodnu opasku mogli bismo da iskoristimo kao neophodnost usklađivanja obrazovanja i tržišta rada, te saradnjom poslovnog sektora sa obrazovnim institucijama. Drugo tumačenje možemo da uporedimo sa svjetskim tokovima kada je u pitanju držanje koraka s vremenom. Koliko nam je to zasad još uvijek ogroman jaz, može se dobro ilustrovati primjerom Norveške. Znam da zvuči neuporedivo, i u mnogo čemu jeste, ali da se racionalno uporediti neopisiva razlika naše zemlje i jedne Norveške – koja funkcioniše itekako.

Naime, Kancelarija za inovacije Norveške zahtijeva da se svaka preduzetnička ideja poveže sa nekim od norveških industrijskih preduzeća. Međutim, ova zemlja ima takav problem da dolaze u situaciju da se njihova preduzeća nađu u situacijama u kojima su sve manje u stanju da prime takve projekte, a prema mišljenju ekonomiste Erika Rejnerta problem se stvara zbog izrazitog fokusa (uske specijalizacije) norveških industrijskih preduzeća, što je rezultat neusklađenosti ekonomske politike ove zemlje.

Po mišljenju ovog ekonomiste, Norvežani su ti koji danas trče brzo – da bi stajali u mjestu. Mi u našem slučaju ne možemo da pričamo o trčanju, ni u mjestu, već o debelom kaskanju. Ono što bi dobro bilo je da za početak kaskamo u pravom smjeru, jer nivoi u kojima se na primjer razlikujemo sa jednom razvijenom zemljom poput Norveške su neuporedivi. Kao što vidimo svakodnevno, često za neke standardne industrijske grane nedostaje radne snage, a Norvežani imaju problem da im sopstvena industrija ne može stići da ''isprati'' preduzetničke ideje koje dolaze od strane građana sa preduzetničkim duhom. Pa koliko god bilo teško za porediti – itekako je potrebno, jer od poređenja sa lošijim ili podjednako ''dobrim'' zemljama poput naše i nema pretjerane koristi, naprotiv.

Našem obrazovanju potrebna je reforma, prije svega u prenošenju gradiva i postavljanju prema učenicima i studentima. Potenciranje na razvoju preduzetničkog duha, o čemu uglavnom možemo da slušamo i čitamo, treba razvijati u obrazovnom procesu. Učenje kao takvo treba da bude ''igra'' sticanja znanja, vještina i ideja. Još uvijek je to dominantan hijerarhijski model, gdje je reprodukcija informacija cilj, a strah nerijetko glavni motiv poštovanja autoriteta i obaveza. U takvom sistemu pretpostavlja se visoka interakcija svih učesnika u obrazovnom procesu, gdje greške ne samo da su dopuštene – već i poželjne. Jer suludo je misliti da se do inovacija i sjajnih ideja dolazilo nekim bezgrešnim metodama.

O posljedicama ovakve društvene i korporativne filozofije pisali su Jonas Riderstrale i Kjel Nordstrom u svojoj knjizi Funky Business. Oni kažu da je u mnogim firmama neuspjeh je korporativni ekvivalent za smrtnu kaznu, nekakav Sibir takoreći. U takvim sistemima ljudi ne samo da zaziru od neuspjeha, već i ne pokušavaju više. Rezultat je sistem koji se suprotstavlja inovacijama, tvrde autori Funky Business-a.

Da bismo nešto mijenjali nabolje, neminovno je da griješimo, ali i da iz tih grešaka učimo. Naš obrazovni sistem kakav-takav, pored nedostataka i rigidnosti takođe ima i dobrih strana, poput temeljnosti i široke lepeze znanja koja su predviđena nastavnim programima. Pa ipak, neophodnost značajnih promjena samog odnosa prema životu je i više nego jasna. Tada ne bismo kao građanska javnost bili adresat poruka kako nije sramota biti dobar pekar, bravar, obućar, arhitekta ili programer, da bi podstakli učenike i roditelje da upisuju manje popularne programe. Sramota je biti rđav čovjek, i sve što s tim ide. Za početak možemo da prestanemo da glorifikujemo malograđanski način života.

Zvuči kao zdrava osnova, zar ne?