Prezirem anonimnost. Pogotovo ako je zlonamjerna i stranačka. Ona je odraz kukavičluka; u njoj nema elementarnog viteštva; kroz nju se oglašava duh praznine koja rezonira samo jednim tonom – poslušničkim. Onoga koji u sjenci piše i misli sramota je onoga šta piše i kako misli, ali to nije jedini razlog njegove anonimnosti. Ne, osnovni razlog njegove povučenosti u udobno carstvo bezlične intelektualne tame je u tome što on tako piše i tako misli za pare ili iz ljubavi, a sramota je raditi to i tako iz bilo kakvih pobuda – emotivnih ili finansijskih, sasvim je svejedno. 

Širok kakav jesam dozvolim sebi ponekad toliku komociju da me ič ne zanima šta pojedini anonimusi, uvjereni u državnički karakter svoga bijednog posla, pišu i misle. Ali, upadnem ponekad u kljuse koje sam sam sebi sapeo i gvirnem u avliju koja me, kako rekoh, nimalo ne interesuje. A u avliji se ništa osim sitnog stranačkog trunja i botovske prašine ne vidi. Moguće je, tek u daljini, u izmaglici naslućivanog, nazrijeti bezlične obrise domaćinove i njegovo besramno poslovanje.

Naletih tako ovih dana na natpis sljedeće sadržine: Danas opet čitam da je narodni poslanik Radojičić kriv za sve zlo u državi. A bivši predsjednik države Čavić sav nevin. Eto, toliko; 140 poslušničkih karaktera koji su sakriveni iza navodne nezainteresovanosti za dnevnu politiku; slučajni komentar zapisan na marginama knjige „Amandmani na Ustav Republike Srpske“. U te dvije rečenice sakriven je (ili otkriven?) cjelokupan botovski mehanizam; u te dvije rečenice, u te dvije konstatacije, sabijena je sva pamet koja nastaje iz pozicije primjerene ideološkom sluganstvu, partijskom idolopoklonstvu i perverznom udvaranju jednoj strani. Jedini uslov je da je ta strana na vlasti i da voli svoje stipendiste.

Iz koje pozicije su napisane ove dvije rečenice? Ako su napisane mastilom prošlih dana, onda su licemjerne i netačne. Čavić jeste bivši predsjednik države, ali Radojičić nije narodni poslanik, odnosno nije samo narodni poslanik. Oni koji pišu amandmane na Ustav RS i koji vole svoga omiljenog pisca Ljepojević bez sumnje znaju da je Radojičić bio nešto više; on je bio predsjednik Narodne skupštine RS. Zašto se priziva Čavićeva, a sakriva Radojičićeva funkcija?

Ukoliko su rečenice ispisane na osnovu trenutnog stanja stvari, onda su one opet licemjerne i netačne. Jer, i Čavić i Radojičić su trenutno samo narodni poslanici i kandidati dva bloka za gradonačelnika Banje Luke. Ako je anonimni autor mislio na savremenog Radojičića, koji jeste samo narodni poslanik, onda je morao misliti da istu takvu titulu ima i Čavić. I ponovo: Zašto se priziva Čavićeva, a sakriva Radojičićeva funkcija? Zašto bot ne priznaje jednom ono što priznaje drugome?

Zato što je to odlika partijske svijesti. Njoj nisu bitni argumenti, dokazi, činjenice. (Osim, naravno, kada piše amandmane.) Baštinici takve svijesti od političkog drveta ne vide šesti, sedmi i osmi saziv Narodne skupštine RS. Dragi su im amandmani, ali Dodik im je još draži. Oni moraju ignorisati sve biografske detalje i sve logičke veze koje njihovog idola dovode u istu ravan sa protivnikom; jer ista ravan podrazumijeva i istu ili sličnu odgovornost. Čekić predsjednika Narodne skupštine RS proglašava zakone usvojenim, ali tu toliko očiglednu činjenicu naprosto treba prenebregnuti i izbrisati je iz javnog prostora. Tako samo jedna strana ostaje kriva, jer samo se jednoj strani prebacuje teret odgovornosti.

Politička moć u Republici Srpskoj projektuje se isključivo preko ličnosti, a ne preko ustanova. Ako neko misli drugačije, neka se sjeti kako je snažno, nepokolebljivo i nezavisno brod manjeg, ali boljeg entiteta vodio prvi akademik RS Rajko Kuzmanović. Politička moć je projektovana na Dodika i sasvim je svejedno da li je on predsjednik ili premijer. Koju funkciju obavljao - ona će u tom trenutku biti najvažnija. Jer on je kao premijer bio važniji od Kuzmanovića, a sada je, kao predsjednik, važniji od Žeks Cvijanović (mada se stiče povremeno utisak da je od nje važniji i Ilija Osom Stevančević). Amandmanisti to znaju, jer nisu glupi. Ali jesu maliciozni. Zašto, onda, ne žele u istu ravan staviti bivšeg predsjednika NSRS i bivšeg predsjednika RS?

Zato što je u trenutku predizborne kampanje potrebno podsjetiti na Čavićeve političke grijehove, ali i istovremeno istaći da Radojičić ništa nije mogao da zaustavi – ako je uopšte imalo šta da se zaustavlja – jer je bio samo narodni poslanik i ništa više. To, dalje, znači ovo: Čavić je kao predsjednik RS priznao genocid u Srebrenici, pa vi vidite šta ćete i kako ćete, građani atinski. Ali, arhiva je neumoljiva i u toj arhivi stoji ovo: Milorad Dodik je u Centralnom dnevniku sa Senadom Hadžifejzovićem 2008. godine rekao ovo: „Ja znam savršeno dobro šta je bilo u Srebrenici. U Srebrenici je bio genocid i to je neosporna pravna činjenica. To je presudio sud u Hagu.“ Tako je govorio Dodik. Suočen sa tim argumentom anonimni sužanj će, naravno, reći da to nije važno i dodati da je to argument potegnut u nedostatku boljih dokaza. Ali, tako je sa botovima: oduzmi im amandmane na Ustav i ostaće tužni, tragični lik tajanstvene političke ništarije koja je nešto pameti trampila za jučerašnji sendvič i džeparac dovoljan za dva kruga na vašaru u Gradišci.