Još Đokovićeve suze nisu isparile sa olimpijskog terena kada se, u jutro nacionalnog poraza, oglasilo „sanduče“. Da li mi to piše Dragan Davidović? Ili kandidat za gradonačelnika ima primjedbe na tvitove? Sitna dojava o krupnim previranjima? Podsjećanje na neispunjeno obećanje? Ko piše u svitanje, ko ne mari za litar Novakovih suza i zašto nisam aktivirao silence mode? 

Duh davne prošlosti počinje izdaleka: podsjeća na nekadašnje zajedničke dane, raspituje se o zdravlju i profesionalnim ambicijama, pokušava da zakaže kafu u narednim danima, a onda, sasvim slučajno, gotovo za ponijeti, pita me da li znam tu i tu osobu sa Davidovićeve omiljene društvene mreže koja se, eto, ne potpisuje imenom. Procjenjujem da bi dijalog uskoro mogao da se pretvori u monolog i to se, naravno, dešava.

Duh davne prošlosti je pogođen nekim sfumatoznim tvitom u kojem se njeno ime ne pominje, ali se aludira na njenu postnovinarsku sudbinu. Iz uredničke pala je u savjetničku fotelju, a neko je to uzgred pomenuo tokom beskonačnih potpucavanja na račun direktora Republičkog sekretariijata za vjere i njegovog besmislenog pisma družoku Enteringu. Ko je ta osoba, pita se duh davne prošlosti, i odakle joj pravo da tako piše? Zašto se ne potpiše? Zašto ne napiše tekst? Čemu tajnovitost?

Mjesec ili dva ranije dobio sam sličan zahtjev: da se utvrdi ime i prezime počinioca, da se otkriju izvori i prljavi motivi koji stoje iza napisanog. Metodologija je ista: ketmani ne smiju sami u okršaj sa onima koji ih targetiraju, ali traže sve podatke o svojim nevidljivim protivnicima. Zašto? Odgovor je u sferi nagađanja, ali vjerujem da su papir i olovka spremljeni. Nedostatak moralne i intelektualne hrabrosti kompenzuje se viškom kasnije malicioznosti čije izvorište takođe ostaje anonimno.

Takvi ljudi su naš najveći problem. Oni su idioti svoga poziva i poslušnici politike koja im omogućava lagodniji život. Oni su trampili minimum društvene odgovornosti za isto toliko životne udobnosti. Spremni su na svako poniženje u namjeri da dođu do imena, u nastojanju da dođu do izvora. Polemika s njima ne može da postoji, jer oni izbjegavaju konflikte i drže samo do onih u kojima njih nema. Njihovo poštenje je ogledalo njihovih potreba, a njihove potrebe traju od izbora do izbora. I nikada ne zaboravljaju kome su odani.

Vole Momu Kapora i Rajka Noga. Kusturica je njihov filozof, a ideologiju stvaraju na osnovu dnevnih zadataka. Vjeruju da su profesori, a i dalje su brucoši. Plaše se Dostojevskog, ojkača im je tako bljak, a Bradićeve režije za njih su prodor u moderno. Vole cinizam Dušana Kovačevića, Goran Petrović je pisac njihovog senzibiliteta, a omiljena boja im je narandžasta. Vole oblike banjolučki i Banjolučanin. Među njima ima i onih koji su prvi pisali o Andrićevim mostovima.

Toliko toga vole i toliko toga znaju, a imaju hrabrosti koliko mišu stane pod brk. To su naši heroji, naše uzdanice: ti kameleoni koji prijepodne čitaju da li je neko o njima nešto napisao, a popodne pokušavaju da saznaju ko ih je to drukao. Naslijedili su paranoju Ilije Čvorovića, ali ne i njegovu odvažnost. I dok je za sudbinu svijeta zaista bitno zašto je i ko je napisao to što je napisao o nekadašnjoj toj i toj koja je sada to i to – niko se vjerovatno među takvima neće pitati kako je, majku mu, novi asfalt na Laušu „pukao“ nakon tri dana?