Dobar dan, građani atinski. Moje ime se nalazi na vrhu ili na dnu ove kolumne, pa da se ne ponavljam. Diplomirao sam na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Nakon prvog brucoškog predavanja počeo sam da radim, pa se nauka otegla i više nego sam mislio, ali posao je urađen. Mati je godinama roditeljski brižno insistirala i na mogućnost njenog razočarenja morao sam staviti uzvičnik. Toliko o tome. 

Radio sam u dnevnim novinama, za nedeljnike, na televiziji i na portalima. Krckam četrnaestu novinarsku godinu. Pola redakcija sam napustio, ostali su me ljubazno pozdravili ili grubo otjerali. Vjerujem da je smisao u ravnoteži i ne brinem se mnogo zbog toga. Dvanaest godina sam pisao o premijerama, književnim nagradama i filmskim festivalima, a potom sam – nužda zakon mijenja – u naslove počeo da „mećem“ Dodika i Bosića, referendum i popis, posebne i redovne skupštinske sjednice.

U međuvremenu sam napisao i nekoliko tekstova koji su trebali biti početak (toliko potrebnih) polemika, ali babica je samo jednom imala posla, a i to je bilo kilavo bebče. Polovina onih koji ponekad pročitaju ono što napišem misle da je to dobro, a oni drugi smatraju da sam jeftini provokator i prznica prvog reda. Vjerujem, velim, da je smisao u ravnoteži i ne brinem se mnogo ni zbog ovoga. Pokušavam da dohvatim poneku rečenicu i da u njoj osvojim istinu koja mi treba, a sve preko toga je – mašala.

Priroda novinarskog posla je takva da ponekad i nema šta da se piše. Nisam toliko dokon da lovim pokemone niti toliko širok da razglabam o prirodi balkanske demokratije ili o suštini Hegelovog poimanja istorije filozofije. Razmišljam kako da nastavim ovo slovo koje je počelo sa mnom i traje već četiri pasusa. U nedoumici sam i ne znam kako, gdje i šta dalje nakon ovih dnevničkih bilješki.

I eto, tek onako na četvrt uma mi pade da pokušam da odagnam jednu vašu dilemu, građani atinski. Ona je, naravno, političke prirode, a kako su lokalni izbori pred pendžerima možda ove naredne rečenice nekome i posluže kada u oktobru stane pred glasačke listiće.
Milorad Dodik svoju kampanju već dvije godine temelji na „izdajničkoj politici“ Saveza za promjene, a glavni adut u toj galami su mu Sud i Tužilaštvo BiH. Pominjao se, naravno, i neki referendum o radu ovih ustanova, čak je i Narodna skupština RS usvojila odluku o njegovom održavanju, ali bili su to Dodikovi politički ćorci koji su dva ili tri dana imali snagu bojeve municije. Dodik je rekao da su „oni“ krivi za Sud i Tužilaštvo BiH, a „oni“ su se nejako branili tvrdeći da to nije istina. A istina je, kako to već i biva, na pola puta.
Nа sjednici Doma nаrodа Pаrlаmentа BiH 25. juna 2002. godine Zаkon o Sudu BiH usvojen je sа 11 glаsovа (12 prisutnih). Zа Zаkon su glаsаli svi poslаnici iz FBiH i poslаnici iz RS Nikolа Špirić (PDP), Drаgutin Rodić (DNS), Drаgutin Ilić (SPRS) i GorаnTurjаčаnin (SNSD).Predstаvnički dom Pаrlаmentа BiH 3. jula iste godine usvojio je Zаkon o Sudu BiH i za njega su tada, pored svih poslanika iz FBiH, glasali i Branislav Lolić (SNS), Tihomir Gligorić (SPRS), Željko Mirjаnić (SNSD),Abdulrаhmаn Mаlkić (SDA), Nedžаd Šаšivаrević (SBiH), Drаgi Stаnimirović (SDP).Sjednicu su nаpustili svi poslаnici SDS-a(Mirko Bаnjаc, Miloš Jovаnović, Ljubo Kovаčević, Mirko Mijаtović, Zorаn Spаsojević i Momir Tošić), а dva poslanika PDP-a, Brаnko Dokić i Dušаn Stokić, bili su uzdržаni.

Predstаvnički dom Pаrlаmentа BiH 13. oktobra 2003. godine usvojio je Zаkon o Tužilаštvu BiH. Za zakon su glasali svi poslаnici iz FBiH, а iz RS su ga podržali Nikola Špirić, Nikola Kragulj i Milorad Živković (SNSD), Jelina Đurković (PDP) i Tihomir Gligorić (SP). Protiv su bili poslаnici SDS-a i SRS Vojislav Šešelj. I taman kada je SDS-u s ovom pričom krenulo kako treba došla je na red sjednica Doma naroda i Zakon o Tužilaštvu su podržali poslanici SDS-a i PDP-a, među kojima su bili Boško Šiljegović i Goran Milojević.

Ako i poslije ovoga znate kome treba da poklonite glasačko povjerenje, hartija je džaba mrčena.