Suviše je bilo pošalica na račun prezimena austrijskog ministra spoljnih poslova. Nisam rad da tulim u istu tikvu sa ostalima, niti ovaj tekst pledira sa samobitnu duhovitost neprestanim ponavljanjem Sebastijanovog prezimena, but than again – naslov je naslov, a tekst je, kao i šećer, roba koju valja prodati, pa stoga i ovakav naslov, umjesto reklame, dok je povod već daleko ozbiljniji. O čemu se, dakle, građani atinski, radi?

U Banjoj Luci je održana ministarska konferencija Centralnoevropske inicijative. Došao Han, došao Kurc, došla Italija, Mađarska, Albanija, Bjelorusija, Makedonija; nekoga sam svakako i zaboravio, ali nije vic u tome. Zajedno sa ministrima i delegacijama u Banski dvor – jerbo Banja Luka nema kongresnu dvoranu - stigli su i novinari. Diktafona, kamera i foto-aparata bilo je manje nego diplomatskih kravata, ali, eto, ni u tome nije vic.

Vic je, građani atinski, u ona tri-četiri kvadratna metra u koja su bahati organizatori i umišljeni bezbjednjaci sabili novinare; vic je, građani atinski, u onoj labavo pričvršćenoj crvenoj špagi i nezainteresovano postavljenim držačima iste koji su ujedno bili i međa za novinare. Vic je, gospodo, u nečijoj umišljenosti koja je novinare najprije akreditovala, a potom im zabranila kretanje prvih sat-dva u Banskom dvoru, tjerajući ih da besomučno stoje za kamerama ili kleče sa aparatima, jer drugačije se, eto, nije moglo.

Prvo: novinari nisu ljudožderi i gotovo sam siguran da niko ne bi skakao s vrata za vrat Dačiću ili Poposkom. Novinari znaju pravila, često bolje nego sam protokol, jer se susreću s njima svaki treći dan i nikome ne bi palo na pamet da Hanu poturi diktafon pod bradu prije nego komesar odloži ključeve i prođe skener metala. Drugo: pričao sam, u pauzama, sa kolegama koji su, srećom, pomalo hodali Briselom i Strazburom. Oni vele, a čini mi se da nemaju rašta lagati, da su tamo akreditovani novinari u potpunosti slobodni. Ne mogu, dabome, ući na zasjedanje Savjeta Evrope, ali niko i nije iskao da sjedi između Hana i Crnatka. Ali mogu da hodaju, mogu da presreću, mogu da se penju i silaze, mogu da se olakšaju, pisoar uz pisoar sa kakvim visokim dužnosnikom Evropskog savjeta, na primjer.

A ovamo – palac! Kakav palac? Onaj kruti koji ti najprije na vratima pokaže da odložiš ranac na skener, a onda i onaj drugi koji ti, nakon skenera, pokaže gdje ti je mjesto. Otprilike kao ovci. Be-ee! U intermecu sastave obrve poput Stathama i nemušto saopšte kako će svaki vid neposlušnosti biti strogo kažnjen. A novinari k'o novinari - pristaju da kleče u strahu da im ne pobjegne kadar ili izjava. Najprije na koljenima. Kasnije dolazi klečanje glavom.

I gdje je tu mjesto za onakav naslov? Pa rekao sam već: to je poziv. Koji je krik. Ako se u toj Evropi akreditovani novinari zaista kreću tako kako se kreću i ukoliko im nadmeni portiri i naduvane portparolke zaista ne vežu kratki ular oko vrata, onda neka Kurc dođe ovamo na jedno 50-60 godina i neka napravi ono što se napraviti može. Ako, pak, nema istine u rečenim novinarskim slobodama širom Evrope, onda neka Kurc ide prvo kod njih. Što, valjda, znači i kod sebe. A mi ćemo sačekati. Jer, kada sljedeći put Kurc dođe prilično sam siguran da će dvije stvari i dalje biti iste: kvadratura namijenjena novinarima i boja špage preko koje se ne smije.