Ljudi koji pišu nekakve tekstove, kolumne, blogove, objavljuju polemičke tekstove i slično, nerijetko se susreću sa stavom da čitaoci ''žele odgovore'', a ne podizanje pitanja, ukazivanje na nešto i tome slično. Stav da ''ne želim da čitam tekst u kojem nije ponuđeno rješenje tog problema'' umije da bude česta pojava, a dolazi od ljudi različitih uvjerenja i stavova, sa različitih pozicija na društvenoj ljestvici.

Takvu vrstu kritike sasvim je normalno dobiti. No, postavlja se pitanje da li je uvijek i opravdano. Dvije stvari su tu simptomatične. S jedne strane, matrica koja je uzela maha u današnjici kako se čini, hoću sve i hoću sad, te nadmeni narcizam ja, ja i samo ja koji umije da bude i glavni krivac zašto ''publika'' očekuje odgovore na ''ta'' ili ''sva'' pitanja. I jedno i drugo je bez imalo sumnje – pogrešno. Ali je i dijagnoza za mnoštvo ''sad ću da vam objasnim'' kolumni, kao i nesuvislih komentara na tekstove koje čitalac ne razumije. A priznaćete, ako vam se već nije dešavalo slično – onda ste bar takve situacije primjećivali. Ovo je doba društvenih mreža, pa znam da jeste.

Ukratko, ljudi neće da razmišljaju. Ne vide nikakav značaj u postavljanju pitanja. Ne vide, naravno, ni sopstveni poraz u svojoj kratkovidosti. Radije bi da to neko drugi za njih učini, pa im ''ponudi gotov odgovor'' na uočeni problem, situaciju, šta već. Nije to ništa neobično, uzevši u obzir koliko je u svakodnevnici raznih čekanja – na posao, na platu, na bolji život. Na floskule. Kult čekanja, čini se. Ulizivanje je toliko na cijeni, da je postalo ta nova vrijednost koju naše društvo ima da ponudi. Iz dana u dan se uvjeravamo da je to stvarno tako. Ljudi neće da razmišljaju. Zato ovdje pamfletizam ima veoma plodno tlo.

Ne pamtim, u svoje 24 godine, da je ovo društvo ikada bilo drugačije od ''ćuti, dobro je'' sindroma, društvo nezamjeranja, koristoljublja, dupeuvlakaštva i budžeta kao najvišeg cilja – garanta lagodnog života, te plaćenog nerada na račun svojih sugrađana. Društveno poželjno ne talasaj ponašanje dovelo je do toga da podaništvo stavimo na pijedestal – te ga njegujemo kao vrhunsku vrijednost čovjeka ovog prostora. Na tome, naravno, određeni sloj ljudi profitira. Ko ovdje ne vidi kastinski sistem, neka mijenja dioptriju, osim ako je licemjer. Njih ne manjka, a i uglavnom su kupljeni, pa služe za ukras. Ili, preciznije - ni za šta.

Nedavni protesti u Srbiji i Hrvatskoj pokazali su šta znači snažna građanska svijest, u potpunosti. Da li odgovorno civilno društvo ima korektivni faktor u državi, poput opozicije, onda kada je potrebno? Naravno da ima. Da li čestita medijska profesija ima korektivni faktor i ulogu opozicije u demokratskim društvima? Jasno je da ima. Da li demokratska vlast treba i mora biti smjenjiva, naročito kada se ponaša bahato i neodgovorno prema građanima – odgovor je sam po sebi jasan. Solidarnost među građanima, poštivanje ličnog integriteta, humanost, građanska čestitost, poštivanje zakona... sve su to demokratske vrline.

Postoji samo jedna bitna sitnica koja pojašnjava zašto su za nas sve ovo uglavnom imaginarne kategorije. Prethodno nabrojano važi za normalna, demokratska društva. Nama još niko nije rekao da smo jednu čitavu deceniju hrlili unazad, te da sa pomenutim osim formalnih načela koja su izgubila smisao, nemamo baš ništa zajedničko.

Ove 1996. poželio bih vam da izdržite još malo, jer nam se Orvelova 1984. sve izvjesnije smiješi. Ako vam je za utjehu, bar vam se, ''statistički gledano'', život produžava, zajedno sa simulacijom života na koju svakodnevno pristajete.

RAT JE MIR

SLOBODA JE ROPSTVO

NEZNANJE JE MOĆ