Mnogi danas ne poznaju lik i djelo Andrije A. Gavrilovića iz Novog Slankamena, nekadašnjeg emigranta iz Zapadne Njemačke, inače zakletog spasioca davljenika. Državni službenik u FNRJ, poslije rata proglašen i za kolaboracionistu, glavni lik Pekićevog romana Odbrana i poslednji dani, i po njegovom ličnom priznanju – Sokratov sapatnik.

Tokom dugogodišnje službe, za one koji nisu čitali ovaj roman, Gavrilović je revnosno obavljao svoj posao, nimalo jednostavan, spasavanja davljenika. A o kakvim preprekama se nađu osobe u ovom plemenitom poslu svjedoči i sljedeći citat: „Od davljenika goreg skota nema. Nema ga koji te sa sobom ne bi odvukao, samo da mu se prepustiš.” Panika je opasna stvar, ali život je u pitanju, je l' te? No, postojao je tu jedan problem. Naime, tokom cijele njegove službe na plaži na kojoj je radio – nije bio zabilježen niti jedan slučaj davljenja. Ama baš nijedan. Proglašen je tako viškom, međutim u službu je vraćen odmah nakon njemačke okupacije. Tačnije nekoliko dana nakon što je otpušten.

Tragikomični životni put Gavrilovića svakako vrijedi pročitati, ovdje su samo istaknuti neki od detalja njegovog života i životnog poziva. No, kako to obično na ovim prostorima biva, anahronizam je dio naše svakodnevnice, pa se i deja vu ovdje živi i proživljava kao život. Pekićev glavni lik je dobio mnoge nasljednike, istog principa, nešto različitih nijansi. Da je to pisao danas – dobio bi i epitet ''žuti Pekić'', kako to već ide.

Ko bi mogao da pretpostavi da će današnji davljenici i na suvom da se dave. Ono jeste, ima tu mnogo sličnosti, jer u tim situacijama i oni sa sobom povlače one koji im se nađu pri ruci, one najbliže. No mi davljenike imamo. Bilo da su kolektivnog karaktera, ili pak pojedinačnog. Na različite načine su oni izloženi utapanjima. Ali, ko bi pretpostaviti mogao da će davljenike danas spasavati analitičari iz svih srpskih zemalja?! Gavrilović je danas analitičar i intelektualac, isto onako ispraćen kako je njemačka štampa o njemu pisala onomad. A da, nisam napomenuo, naime, on je spasao nekog SS Sturmfuhrera ili tako nešto (što je bio prvi i jedini slučaj njegove profesionalne intervencije), pa je tim činom i vraćen u službu i medijski eksponiran. Čak je i orden trebalo da dobije. Za razliku od tog vremena, ordenje danas nije problem. Ni novca ne manjka. Ali, kako rekoh, Gavrilovića je danas mnoštvo. Tadašnje štampe i medija za pohvale o spašavanjima šturmfirera – danas na pretek. Kvantitativni napredak, reklo bi se.

I kako to izgleda? Pa današnji Andrije Gavrilovići samo čekaju da napokon imaju povoda da dejstvuju, pa kao i on što je, mnoštvo puta ''skaču u prazno'', jer ih neko iscima. Njega su kolege i djeca iscimavali i glumatali davljenje, a ovi danas sami ili smišljaju ili im naruče ista. Ko? Pa potencijalni davljenici, a kristališu se pomalo i oni. Ima ih. Spasavanje davljenika danas se radi tekstovima, izjavama i nekakvim ''naučnim skupovima''. Problem bi mogao biti kad je davljenik kolektivan, pa je kolateralna šteta prihvatljiva.

A intelektualna elita našeg prostora je Andrija A. Gavrilović koji nije naučio plivati. Osim kad su režimske vode u pitanju. Tu se dobro snalaze. Oni se uglavnom međusobno spasavaju.

Zamislite samo koliko danas u Republici Srpskoj zvuči konotativno taj naziv romana Odbrana i poslednji dani, Pekića i istoimeni album ''žutih'' Idola. Čak bi se moglo i zabraniti.

Za kraj sam ostavio jedan citat i soundtrack za ovaj blog, jer sam tako u mogućnosti i zato što je ovo moj blog.

„Velikom narodu je lako da zaboravlja. Pogotovu zlo. A Srbi su mali, malecni, šaka jada. I zlo nam neka vrednost. Počesto druge i nemamo. Moramo i njega kao oči u glavi čuvati. Nikad ga, do smrti ne zaboravljamo.”