Izbjeglička kriza, najveća poslije Drugog svjetskog rata. U svakom smislu transnacionalni izazov. Prvobitno nepostojanje strategije prije svega Evropske unije, prema posljedicama eskalacije sukoba i haosa koji se odvija na Bliskom Istoku - postalo je očigledno. Pa ipak, po defaultu je EU prihvaćena kao ozbiljan igrač na međunarodnom terenu, te je nekakva ad hoc reakcija uslijedila, te od je od maja na snazi nova migraciona strategija za EU - kvote. Ipak, test pred koji je stavljena teško da će položiti prolaznom ocjenom, budući na reakcije pojedinih članica na preduzete mjere. Britanija, Mađarska, Češka, Slovačka...

Koliko danas, stižu nove ocjene situacije iz Češke. Predsjednik ove članice EU, Miloš Zeman sada je napomenuo da izbjeglice prijete da donesu u Češku zarazne bolesti, terorizam i geta. Tim redoslijedom. On je uglavnom klasifikovao „migrante” u ekonomsku kategoriju, koji ne bježe iz zemlje zbog rata i koji zbog „ogromnih kulturnih razlika neće moći da se prilagode”. U naredne dvije godine češka vlada je prihvatila da primi 15.000 izbjeglica, migranata, kako ih oni nazivaju. To je neka kvota koja je što se tiče Čeha maksimalna, sudeći po zabrinutosti čeških vlasti da će izbjeglice koje preko njihove teritorije prelaze u Njemačku – tu i ostati, onoga trenutka kada Njemačka prestane da ih prima, te da bi u tom slučaju država morala da angažuje vrlo vjerovatno sopstvenu vojsku i policiju zbog bezbjednosnih izazova.

Što se tiče Slovačke, javnost je već čula da su voljni da prime dvjestotinjak izbjeglica – isključivo hrišćana, jer druge religije, a naročito islam – za ovu zemlju ne dolaze u obzir, zbog kulturnih mimoilaženja. Poljska uzdržanost pravdana je bojaznošću od eskalacije sukoba u Ukrajini, i izbjeglicama koje bi eventualno mogle da se pojave na poljskoj granici.

Tuđa patnja i nesreća uticale su na to da radikalna evropska desnica dođe do izražaja, što je dodatno zabrinjavajuća stvar, a usput je i stav pojedinih lidera zemalja EU postao izuzetno rigidan i netolerantan. Nedopustivo je da Evropu u ovom trenutku „ujedinjuje” jedan nakaradan ksenofobični pristup, a to je upravo ono što se dešava. Sudeći po onom što se u medijima može čuti, od strane vlada načelno demokratskih zemalja, Diogen bi svoj fenjer mogao da prenese duž čitave Evrope. No simpatično je i ohrabrujuće to, što bi, ako pogledamo izjave raznih društvenih institucija – iznenađujući ecce homo u diogenskom diskursu stvarno mogao reći – eventualno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ili Vatikanu. SPC je pozvala vjernike da koliko mogu pomognu unesrećenom narodu, te da ih prihvate ljudski, dok je Papa Franjo poručio evropskim liderima i institucijama da „ne zatvaraju vrata ljudima koji traže utočište”. Nije mala stvar to da se Srpska pravoslavna crkva napokon idejno distancirala od grupacija kakve su često prisutne u crkvenim krugovima, poput Obraza, raznih SNP-ova ili Dveri. Suluda inicijativa Srpske narodne partije, da i Srbija podigne zid prema Makedoniji dobila je medijsku pažnju. Strah i paranoja dakle bivaju adekvatno ispraćene, od koga god dolazili u srpskom društvu, bitna je izgleda aktuelnost u svemu tome.

B92 je prenio ocjenu bonitetske kuće Den i Bredstrit, po pitanju izazova sa kojima se Srbija susrela u izbjegličkoj krizi:

„Priliv izbeglica može izazvati radikalizaciju političkog ambijenta u zemlji, nenaviknutoj na migrante, koja se bori za stvaranje novih radnih mesta za sopstveno stanovništvo. Sve dok vlada ne pronađe način da zaustavi njihov priliv, raste podrška radikalnim strankama koje ne dele vladinu predanost reformama.‟

Imali smo priliku da vidimo da toga ne manjka. Vlada Srbije se koliko-toliko dobro ponijela sa nastalom situacijom, naročito ako obratimo pažnju na izjave zvaničnika, ali zbog daljeg priliva izbjeglica – sama svakako neće moći da se nosi sa zbrinjavanjem tih ljudi. Takođe, nije neopravdana zabrinutost evropske javnosti zbog mogućih terorističkih prijetnji, u vidu terorista koji bi mogli da pređu granice zajedno sa izbjeglicama, ali tu evropske bezbjednosne strukture snose najveću odgovornost.

Srbija je devedesetih godina prošlog vijeka u više navrata imala iskustava sa izbjeglicama, sunarodnicima iz Krajine, Bosne i Kosova i Metohije. Kako su se građani Srbije nosili sa tim – u najmanju ruku šarenoliko. Naročito način na koji su dočekane izbjeglice iz Hrvatske, nakon Oluje. Svjedoci tog vremena i okolnosti nerado se sjećaju pomenutog perioda, a o poniženju koje su morali da trpe napisano je već dosta tekstova, pa to ovdje neće biti pomenuto. Uglavnom, kriviti za to građane Srbije generalno, u kontekstu u kojem se dešavao taj nesrećni scenario, bilo bi besmisleno. To iskustvo moglo je da posluži kao pouka mnogima, posebno u kontekstu izbjegličke krize kojom je trenutno Srbija naročito zahvaćena.

Odnos prema drugačijem, slabijem i manje brojnom u mnogo čemu predstavlja sopstveni odraz društva kakvo stvarno jeste. Civilizacijske tekovine na kojima počiva ta evropska civilizacija su u potpunosti okrenute čovjeku, ljudskosti. Pa ipak, na testu humanosti evropske javnosti mnogi su već pali. Ne generalno narodi, naravno, ali oni koji predstavljaju narod i donose odluke, ljudi koji učestvuju u kreiranju javnog mnjenja – uglavnom da.

Strah od nepoznatog, drugačijeg, „tuđeg”, nakratko je prevladao u Evropi. On često vodi u iracionalne zaključke i sulude ili pogrešne poteze. Zemlje Zapadnog Balkana koje su na svojoj koži u savremenoj istoriji osjetile sve užase ratova i političkih kriza – trebale bi da imaju mnogo veći senzibilitet prema ljudima koji su morali da napuste svoje domove i krenu u neizvjesnost. Nadajmo se da će razum prevladati strah – i da će čovjek i ljudsko dostojanstvo biti ono što je bitno, a ne boja kože, jezik ili vjeroispovijest ljudi koji su oko nas, sa nama.