Reformska agenda i reformski zakoni, uključujući i najavljeni novi Zakon o radu, sve više produbljuju jaz između poslodavaca i svih ostalih. Računajući na malo jeftinih političkih poena većina političkih opcija se dodvorava Ranki Mišić i radničkoj glasačkoj mašineriji koja u Savezu sindikata vidi zaštitnika. Biti privrednik i poslodavac sve više postaje nešto loše, u javnosti te poistovjećuju sa nizom skaradnih likova, vlasnika sumnjivog kapitala koji su dobrim dijelom zaslužni za ekonomsko stanje u kome se nalazimo, a protiv kojih opet niko ne pokreće nikakve postupke.

Političke elite u ovakvoj postavci stvari ne vide ništa loše, jer će odane i lojalne privrednike stimulisati kroz poslove koje će im obezbjeđivati tamo gdje imaju vlast i gdje se pitaju, a oni koji im nisu odani, po njima, ne treba ni da postoje. Možda teza zvuči suludo, ali njima zdrava i jaka, politički neutralna privreda ne treba. Privrednici koje ne drže u šaci, a koji uredno uplaćuju plate i doprinose svojim radnicima, neće vršiti pritisak na te iste radnike da glasaju za njihovu političku opciju. Ti isti radnici, obzirom da uredno primaju platu za svoj rad – glasali bi po ličnom nahođenju i po principu realnosti, a to uglavnom znači da se slabi broj glasova političkoj opciji koja vlada na određenom području. Ovakavim principom se vode sve stranke na svim nivoima vlasti, i sve one imaju svoje favorite i svoje mrske neprijatelje.

Zadnji udar na privredu je kažnjavanje privrednih subjekata koji nemaju odobrenja, odnosno nisu platili naknadu za isticanje reklama na privrednim vozilima. Takvu uredbu imaju Banja Luka, Prijedor i Laktaši, iako je ona u suprotnosti za Zakonom o komunalnim taksama. Očigledno je bahato poslovanje i raspništvo vrhuški lokalnih zajednica otišlo u krajnost pa se na sve moguće, ali i nemoguće načine pokušavaju dopuniti kase. A koliko zdrave pameti nedostaje, govori samo podatak da na ovaj način u nekonkurentan položaj stavljaju svoje privrednike u odnosu na one koji dolaze iz opština gdje ova naknada ne postoji, a da o drugom entitetu i inostranstvu ne govorimo.

Očigledno je da je naša i politička i ekonomska situacija jedno veoma zapetljano vrzino kolo, koje dok se god ne razmrsi u potpunosti, teško da ostavlja mogućnost bilo kakvog napretka u bilo kom smjeru. Isto tako, teško je ne zapitati se, da li je odnos politike prema privredi takav zbog neznanja i nesposobnosti, ili se sve smišljeno radi po nekom nalogu krojača sudbine.