Poštujući mogućnost da odluka Ustavnog suda RS bude drugačija i ne želeći da prejudiciram odluku, odlučio sam da ipak dam kratki osvrt na najavljenu inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi Republike Srpske.

Osnovno uporište ovakvoj inicijativi, kako su mediji prenijeli, jeste činjenica da se u Ustavu Republike Srpske referendum spominje samo u članu 2. stav 2., članu 70. stav 1. tačka 5. i članu 77. te da je tim odredbama ograničena mogućnost raspisivanja referenduma samo na slučajeve koji su njima predviđeni.

Šta ove odredbe propisuju? Prije svega, član 2. stav 2. Ustava propisuje da ,,sporazum o promjeni međuentitetske linije razgraničenja između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine može se iznijeti na potvrdu putem referenduma u Republici“. U pitanju je član Ustava koji određuje teritoriju Republike Srpske i eventualne promjene međuentitetske linije razgraničenja koje se mogu iznijeti na potvrdu putem referenduma. To znači, ukoliko ikada dođe do takvog sporazuma među entitetima, da bi takav sporazum mogao, ali ne i morao, da bude predmet izjašnjavanja građana putem referenduma. Dakle, nema ništa što ograničava referendum samo i isključivo na to pitanje. Član 70. propisuje nadležnosti Narodne skupštine Republike Srpske i među nadležnostima se nalazi i ,,raspisivanje republičkog rederenduma“ bez ikakvih ograničenja vezano za predmet referenduma. I na kraju, član 77. predviđa da ,,Narodna skupština može odlučiti da o pojedinim pitanjima iz svoje nadležnosti odluku donese nakon prethodnog izjašnjavanja građana“. Kao što vidimo, nigdje u Ustavu nije definisano šta je i na koje slučajeve je ograničen referendum. Nigdje ne piše da se referendum može raspisati samo u slučaju iz člana 2. Ustava. Činjenica da je navedeno da se ovakva odluka može (ponavljam, ali ne mora) iznijeti na potvrdu građana, ne ograničava Narodnu skupštinu, koja ima tu nadležnost, da raspiše referendum o drugim pitanjima.

Zašto bi onda Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi bio neustavan? Ako je vjerovati onome što su mediji prenijeli, zato što je u Ustavu određeno da se referendum može raspisati samo u jednom slučaju (slučaju iz člana 2. Ustava), dok predmetni Zakon ne ograničava raspisivanje referenduma na to određeno pitanje, nego daje opšte definicije relevantnih termina i jasno definiše proceduru sprovođenja referenduma, čime se, kako pojedinci smatraju, krši Ustav.

 No to očigledno nije tačno. Ustav se tumači onako i samo onako kako je napisan. Funkcija Ustava nije da predvidi sve moguće situacije koje će se dešavati u budućnosti. Ustav je tu da postavi određena temeljna pravila na kojima će se razvijati pravo jedne države. Prema tome, sve ono što Ustavom nije izričito zabranjeno, može biti predmet regulisanja putem zakona i podzakonskih akata. Ustav Republike Srpske očigledno nigdje (kao i svi autoru poznati ustavi) ne ograničava referendum samo na jedno referendumsko pitanje, niti govori šta ne može biti predmet referenduma. Kako to nije izričito zabranjeno Ustavom, ne bi se moglo doći do zaključka da NSRS nije mogla da donese zakon kojim će pobliže urediti ovu materiju.

Kao što se i moglo pretpostaviti, pokretanje pitanja ustavnosti predmetnog zakona nije pravno osnovano, ali je politički itekako učinkovito. No kako se, kao ni do sada, nisam bavio politikom, to ću razloge i efekte ovakvih postupaka političara ostaviti za analizu nekome drugom. Ono što se mora još jednom podvući jeste da Ustav ne sadrži odredbu kojom zabranjuje referendum za slučajeve koji nisu obuhvaćeni članom 2., te je prema tome zakon kojim se pobliže uređuje institut referenduma potpuno ustavan.

Napominjem da ovim tekstom nikako ne želim da prejudiciram eventualnu odluku Ustavnog suda RS, te ostavljam mogućnost da moj stav nije tačan i ispravan. Takođe, ovaj tekst nije stav autora o tome da li bi referendum trebalo da se održi ili ne, niti želim o tome da diskutujem. Ovo je čisto pravna analiza ustavnosti Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi Republike Srpske i samo ga tako i treba posmatrati.