Đedu je garaža bila svetinja. U garaži je imao kanal. Ko se imalo razumije u majstorluk, zna da se nad kanalom treba nalaziti neki motor, kubikaža, alnaser, karburator ili već kombinacija svega toga spakovana u auto ili traktor.

Pored kanala tu je bila i plava komoda. Bekutan plava i stara skoro k’o đed. Ona je tu deložirana jer se ništa ne baca i sve se može iskoristiti pa tako i bekutan komoda. U njoj je bila hrpa kutijica sa šarafima, maticima, ekserima, dijelovima za koji nisu znao jesu cijeli ili polomljeni ali su svi mirisali na mašinsko ulje. Oko komode je bila raširena hrpa garažnih gadžeta. Brusilica, bušilica, kosilica, motorka, veliki čekići, kosa obična, aparat za varenje.

E taj aparat za varenje je bio začin koji nedostaje. Kako ni babe ni đeda više nema i sa ove udaljenosti, prilično sam sigurna da im je taj aparat bio neki fetiš. Ne, nisu nikakvi bolesnici bili, iako su pili hrpetine tableta i o tom sam pisala. Više sam mislila kao da je taj aparat, odnosno samo varenje bio neki đedov način da ponovo zbari babu i da mu onda ona pokazuje ljubav. Kao da to nije radila dovoljno ali ćud je muška, kao i ženska – čudna rabota.

Šta je đedusnica radila?

Pa pošto je uvijek, ali uvijek, bilo nešto vrijedno popravljanja i sjedenja pod garažom, tako je često bilo potrebe za nekim varenjem. Baba je nekad znala da broji što on to radi, “što se pati” a onda bi redovno, nakon tog ontološkog propitivanja meni, a ponekad i komšijama, pričala kako nema ničeg na svijetu što đed ne može da popravi. To je ta neka staračka zaljubljenost, šta li.

E đedu izgleda to nije bilo dovoljno pa je skoro redovno vario bez maske. Stavi on masku nekad ako baš dugo vari, ali uglavnom je to radio bez zaštite i normalno, redovno su mu se oči i kapci crvenili i oticali. Cijela ta njihova igra je izgledala otprilike ovako:

Baba radi nešto u bašti. Zatreba joj neki kočić (mali kolac, prim.aut.) za gredicu. Onda đed skonta neki hepek koji bi trebalo da navari. On će to za deset minuta.

Onda ode i nema ga sat i po. Jer je, na primjer neki dio pukao, pa mora da pravi novi. Onda baba ode da skuva kavu i sjedi pod lozom dok on završi. Tada bi ga ugledala kako vari bez maske i počinjala da galami na njega da će mu se upaliti oči i kapci. Đed bi ćutao a baba bi insistirala. Nerijetko se dešavalo da đed pobaca sve jer mu ne da mira i da se deset minuta posla pretvori u par sati nadmudrivanja.

Nakon bacanja bi otišao da zapali jednu na kapiju ili baštu, pa bi se ubrzo privukao babi i kafi. Baba je imala poseban način svađanja i to đedovo privlačenje bi ispalo kao njeno povlačenje. Onda bi popili kavu. Đed bi ćutio i pušio, ljut, a baba bi zijevala, srkala kavu i pričala kako ne zna šta će za ručak ili kako je vruće. Đed bi otišao u garažu da vari bez maske, a baba da pere suđe. Naveče bi se đedu upalili kapci. Baba bi tad izrezala krompir na ploške i stavljala đedu na oči govoreći kako nema toga na svijetu što đed ne može popraviti.

Kažem vam, fetiš.

Imate li vi aparat za varenje? :)

Preuzeto sa: karadara.net