Osnovna ideja Napredne Srpske od njenog osnivanja jeste da je prijeko potrebno izvršiti obnovu zemlje u kulturnom, materijalnom i vrijednosnom smislu. Htjeli smo da politiku iskoristimo kao sredstvo pomaganja ljudima, odnosno da vratimo javne institucije čovjeku. Da vlast bude servis građana, a ne neki čudovišni Levijatan koji koristi građane i crpi njihove resurse za svoju sopstvenu svrhu.

Preduslov svake obnove i razvoja zemlje, odnosno podizanja životnog standarda građana jeste stabilnost institucija. Nama je vrlo dobro poznato da u nestabilnom okruženju nije moguće očekivati stvaranje atmosfere koja je pogodna za rad, napredak, afirmativne projekte. Naprotiv, nestabilnost institucija generiše nestabilnost društva i građana, ljudi su uplašeni za svoju elementarnu egzistenciju, penzioneri strahuju za penzije, javne institucije su zauzete ne svojim poslom nego pozadinskim igrama i spletkama da bi ljudi u njima sačuvali svoje privilegije. Cijeli sistem se ne bavi svojim ustavnim i zakonskim nadležnostima, nego svi pokušavaju da u tom haosu na što povoljnijim pozicijama dočekaju rasplet. A sami ne čine ništa da se taj rasplet okonča s ishodom povoljnim po cijelu zajednicu.

Zbog toga je Napredna Srpska prvo podržala izbor gospodina Čubrilovića za predsjednika Narodne skupštine RS, a potom i izbor gospođe Cvijanović na mjesto predsjednice Vlade Republike Srpske. Za gospodina Čubrilovića smo glasali jer je to bila, uostalom, i stvar elementarne političke principijelnosti: mi smo bili u koaliciji sa Demokratskim narodnim savezom, te bi bilo neodgovorno i nekonzistentno ne podržati kandidata te partije. Što se izbora nove vlade tiče, to nije bila jednostavna odluka. Mi u svakom slučaju nismo bili zadovoljni radom prethodne vlade, nismo vidjeli da je ona radila ono što bismo mi radili da smo bili na vlasti i bilo nam je jasno da građani nisu zadovoljni radom institucija, prosto zato jer je njihov životni standard svakim danom sve ugroženiji a vlada nije imala adekvatne odgovore na tu činjenicu. Mi smo podržali izbor nove vlade, stoga, jedino iz razloga što smo smatrali da je manje zlo imati kakvu-takvu političku i institucionalnu stabilnost nego ući u stanje hronične nesposobnosti formiranja vlasti i institucija sistema, a što je i dan-danas slučaj kad je u pitanju formiranje vlasti na nivou Federacije BiH i Savjeta ministara BiH. Pri tom, naš stav je bio da dvije najveće stranke u Republici Srpskoj, SNSD i SDS, trebaju formirati zajedno vlast jer su najodgovornije za stanje u kojem se Srpska danas nalazi. S druge strane, te dvije stranke su stvorile atmosferu nečuvene podjele u državi, društvu i među građanima, a u stanju takve isključivosti jednostavno nije moguće graditi stabilnost, koheziju i vršiti obnovu zemlje.

Mi smo prepoznali namjere oba politička bloka u Srpskoj prilikom procesa formiranja vlasti. Opozicija nije bila spremna da preuzme odgovornost vođenja Republike u uslovima katastrofalnog ekonomsko-socijalnog stanja u zemlji, i to je bilo očigledno. Njena taktika je bila pritisak na vlast, njeno dalje iznurivanje i čekanje da ona sama od sebe postane potpuno nemoćna i neupotrebljiva. Pozicija predvođena SNSD-om, pak, nije htjela ništa da mjenja, bila je spremna da u slučaju da sama ne formira vlast do beskraja opstruiše formiranje nekakve drugačije skupštinske većine, te da na taj način cijelo društvo stavi u položaj taoca u beskonačnim političkim prepucavanjima sa opozicijom. Dakle, sve je bilo spremno da u Srpskoj danas imamo identičnu političku situaciju kao u Federaciji BiH i na nivou centralnih organa.

Mi se sa takvim stavovima oba politička bloka u Srpskoj nismo slagali i to smo jasno saopštili kolegama iz tih blokova. Naš princip bio je i ostao insistiranje na stabilnosti sistema, depolitizaciji javne uprave, odnosno umanjenju političkih pritisaka na donošenje regularnih upravnih, kadrovskih i izvršnih odluka, ozdravljenju privrednog sektora, umanjenju poreskih opterećenja, vraćanju pravde i pravičnosti u zemlju, odnosno, najjednostavnije rečeno, briga o običnom čovjeku. Stvar je u tome da naš obični čovjek više ne može da čeka običnog političara. Običan političar u principu traži način da nešto iskombinuje, ispetlja, napravi dobar lični dogovor i ne čini ništa do svog reizbora na poziciju. A običan čovjek se svaki dan suočava sa problemom plaćanja računa, školovanjem i hranjenjem svoje djece, nepronalaženjem posla, slabom zdravstvenom zaštitom. Taj običan čovjek je postao nezainteresovan za politiku, i to s razlogom, jer je politika odavno nezainteresovana za njega.

Napredna Srpska je zato svoje težište političkog djelovanja stavila upravo na čovjeka, građanina. Jer, i mi sami smo obični ljudi, djeca ove zemlje koja su nezadovoljna putem kojim ona ide. Uz sve negativne konotacije naše odluke da podržimo formiranje vlasti u Srpskoj, a naš stav je bio da nećemo biti prepreka formiranju bilo koje većine u Narodnoj skupštini RS, odnosno da ćemo podržati one koji su spremni da naprave vlast, mi nikad nismo tražili da učestvujemo u toj vlasti tako što ćemo dobiti ovu ili onu poziciju. Napredna Srpska nije i neće trgovati javnim preduzećima, institucijama i drugim pozicijama. Naše čvrsto opredjeljenje jeste da insistiramo ne na tim pozicijama, nego na idejama i političkim projektima. Tu nećemo odstupiti i to smo praktično demonstrirali svojim dosadašnjim akcijama u parlamentu i tek ćemo da pokažemo da mi imamo svoju viziju, da ćemo predlagati zakonska rješenja i da ćemo podržati ono što smatramo ispravnim bilo da takvo nešto dolazi iz pozicije ili opozicije.

S druge strane, činjenica je da oba politička bloka i dalje pokušavaju da kroz vještački izazvane podjele među građanima čvrsto drže monopol na političke procese. Oba politička bloka insistiraju na nestabilnosti, razvoj ih ne zanima, nego samo misle o tome kako doći i ostati na vlasti. I vodeća stranka u zemlji, SNSD, pokazuje da sama u sebi ne uspjeva da obezbjedi stabilnost i viziju, pa tako gotovo svakodnevno iz nje dolaze protivrječni politički signali koji pokazuju da ta partija ne zna upravo šta želi. Napredna Srpska, logično, neće prihvatiti da učestvuje u bilo kojem projektu koji nije definisan i potpuno je jasno da mi ne možemo vjerovati u vladu u koju, primjera radi, ne vjeruje njena predsjednica, baš kao što nećemo čekati da sve u Republici Srpskoj ode dođavola pa da se pojavljujemo tu kao neki vajni spasioci, a što je stav opozicionih partija koje su fizički i mentalno u Sarajevu i koje trenutno uopšte ne zanimaju politički i drugi procesi u Republici Srpskoj, nego ih samo zanima kadrovska kombinatorika na nivou Savjeta ministara BiH.

Zato će Napredna Srpska početi razgovore sa svim ljudima, organizacijama i političkim subjektima koji smatraju da je stanje u zemlji izuzetno ozbiljno, daleko ozbiljnije nego što to vodeći politički faktori vide, te da više nema vremena za iznurivanje građana i zemlje političkim taktikama i manipulacijama. Republici Srpskoj je potreban program ne za narednih 100 dana, nego za narednih 20 godina. Mi moramo pustiti naše najbolje, najpametnije, najobrazovanije i najčestitije ljude da vode ovu zemlju, partijska knjižica mora postati stvar od sporednog značaja. Doveli smo do besmisla sami sebe logikom da se i čistačicom u vladi postaje na osnovu partijske legitimacije. Nema razvoja koji se bazira na trulim međustranačkim sporazumima o raspodjeli fotelja, jedini zdrav razvoj je onaj koji se temelji na osnaženju privrede, zapošljavanju mladih ljudi koji nam bježe iz zemlje, vođenju računa o održivom penzionom i zdravstvenom fondu, borbi protiv kriminala i korupcije, odnosno jačanju vladavine prava.

Svi oni koji prepoznaju da su to prave i jedine suštinske teme, svi oni koji ne žele da prihvate dosadašnji politički diskurs su dobrodošli što se nas tiče. Napredna Srpska u razgovorima koji predstoje neće insistirati na pozicijama i foteljama, naš jedini zahtjev biće program i implementacija programa obnove Republike Srpske. Taj program „Bolje Srpske“ javnosti će biti prezentovan u danima koji slijede i njegova osnovna poruka je da ima nade. Nije sve izgubljeno i može bolje.