Kada smo odlučili da je prihvatljivo da se ponašamo poput Katoličke crkve i da položimo dobrobit i dostojanstvo pojedinaca pred značaj institucije i ideje koju ona predstavlja.

Katolička crkva je bila spremna da potpuno zanemari žrtve decenijskog zlostavljanja kako bi očuvala dobro ime i uticaj institucije, no kakve to veze ima sa nama?

Itekakve.

Prije nekog vrijemena Fond za Humanitarno pravo predstavio je Dosije Rudnica u kome se iznose dokazi  veznani za smrt 52 osobe i gdje se poziva na odgovornost trenutni načelnik generalštaba Vojske Srbije.

Međutim ja ne želim da pričam o samom slučaju, već želim da pričam o našem odnosu prema njemu i odnosu koji postoji kod značajnog broja pripadnika svih etničkih grupa koje su učestvovale u ratnim sukobima.

Riječ je o tome da značajan broj ljudi smatra da zato što nije zadovoljena pravda prema žrtvama koje su pripadale njihovoj etničkoj grupi i nad kojima su zločine počinili pripadnici neke druge etn. grupe, odnosno da nisu donešene presude u zadovoljavajućem obimu da ni mi ne bi trebali da sudimo optuženima koji su pripadnici naše etničke grupe.

Nije ovo ništa novo nažalost, već predstavlja samo varijaciju onog društvenog ponašanja koje je izrodilo i „a kako to oni mogu“ izgovor kao i shavatanje jedno zlo itekako može biti opravdanje za drugo zlo.

Strah od toga i svijest o tome da na ovaj način sebe proglašavamo kriminalcima kao cjelokupan narod ili „genocidnim“ je izgleda neizbježni dio ovog sentimenta.

I meni ovo  smeta.

Smeta mi jer mislim da je pogrešno na više nivoa.

Prvo ovakav mentalitet vodi do toga da žrtve zločina u stvari u cijeloj priči nisu pretjerano bitne, i da mi pravdu ne tražimo zbog njih već zbog toga da bi imali municiju za neke buduće etničke sukobe, kako bi „jedni“ dokazali kako su „drugi“ ti užasni zločinci.

Dovodi do sramne situacije da je za nas bitniji izvršilac tog gnusnog djela, nego njegove žrtve, jer smo uspjeli i počinioce tih djela da izgradimo kao heroje. Te žrtve počinju da služe kao temelj izgradnje novog nacionalnog mita, služe kao krvavi temelj uspostavaljanje opravdanja za prošla, sadašnja i buduća zla koja bi neko želio da počini u ime njih.

Odlučili smo izgleda da nije bitna pravda za žrtve nego je bitna percepcija, koju mi ionako ne možemo promijeniti presudom manje ili više, 20 godina nakon onoga čega zaista treba da se stidimo.

I zaista kako je postalo da je nemoralan i štaviše izdajnički čin tražiti pravdu?

Podijelili smo žrtve na žrtve prvog, drugog i trećeg reda u odnosu koliko mogu doprinijeti ili ugroziti naše interese prilikom izgradnje nacija.

Nažalost žrtve prvog reda su izgleda postali osumnjičeni za ubistva žrtava drugog i trećeg reda.

Izgleda da se u kolektivističkom žaru potpuno izgubila vrijednost individue i njenog života  na ovim prostorima, prvobitno kroz jednu kolektivističku ideologiju, nakon toga kroz jednu drugu.

No to govori i o svojevrsnoj pobjedi onih koji su odgovorni za stvaranje i širenje etničke mržnje. Jer eto i dan danas za to da li neka žrtva zaslužuje da dobije pravdu zavisi od toga koje je nacionalnosti kako žrtva tako i počinilac.

Samo što ovdje više nije ni riječ samo o aktivnoj mržnji, riječ je svojevrsnoj i potpunoj banalizaciji zla. Svijest o tome da je insistiranje na tome da se ne otkrije istina i ne zadovolji kakva takva pravda nešto moralno neprihvatljivo je izgubljena, nekako zajedno sa značajem postojanja individue koju je u potpunosti pojeo i potisnuo nacionalni projekat.

Sa druge strane odbacuje se i ideja društva koje teži da se usavrši, koje prihvata odgovornost, uči na svojim greškama i ispravlja ih, kroz ideju da svi „mi“  treba da sačekamo da „oni“ prvi učine nešto po tom istom pitanju. Pravda je postala potpuno relativan pojam na ovakav način, do nivoa da je beznačajna ako „nama“ kao takva ne odovara.

Nije moguće izgraditi zdravo društvo na temeljima takve relativizacije i takvog izbjegavanja suočavanja sa posljedicima a prije svega sa uzrocima.

A uzroci su ono što je najbitnije, pitanje tih uzroka se često izbjegava i na njega se daju ili potpuno opšti odgovori. Često značajno mjesto zauzima i postavljanje pitanja odgovornosti drugih, ali ne iz pravih razloga i želje da se sazna istina već nažalost iz razloga da se na taj način smanji naša odgovornost.

Ukoliko se ne borimo makar protiv ovakvih „banalnih“ oblika zla, kako ćemo imati snage da se suprotastavimo onom aktivnom?

Kakvo uopšte društvo gradimo za budućnost u kome je percepcija pravde bitnija od suštine? Ako se mi ne suočimo sa uzrocima, ostavljamo otvorena vrata budućim sukobima zasnovanim na istim uzrocima, ako mi danas relativizujemo pravdu i relativizujemo zlo, mi snosimo odgovornost za svako buduće zlo počinjeno u ime naše nove izvojevane „relativne pravde“.