Alternativni rock je čisti pleonazam, bar kada je u pitanju Republika Srpska. Ovaj i svi srodni muzički pravci (reggae, metal, pa da tu svrstamo i rap, i mnoge druge muzičke pravce) već su dovoljno marginalizovani po svakom pitanju u našem društvu, da je potpuno suvišan prefiks alt.

Ali, ne lezi vraže. Pojavom kakofonije zvuka i teksta u aranžmanu Miligrama (recimo) i njima sličnih umjetnika, koji između ostalog sebe svrstavaju u pop/rock scenu, ponovno je aktuelno za rock'n'roll na ovim prostorima reći da pored tog ''mainstream-a'' postoji i alternativni pravac. Kod nas je toliko alternativan da se teško nazire, gotovo da ga i nema. Doduše, valjda nije teško biti alternativa ako vam je popularna verzija dijela žanra ogledana recimo u stihu „zovite me ludi petak”. Ali dobro, nisam ni pomislio da toliko banalizujem, kada je muzička supkultura u pitanju.

Činjenica je da nemamo poznate umjetnike. U regionu, poznati su (nažalost) samo naši političari, ne treba poraznija činjenica od toga, da bismo naslutili gdje nam se zapravo (sup)kultura zagubila. Veći entitet je ipak dosta drugačiji po tom pitanju, pa kad kažete negdje na strani (našeg govornog/ih područja) da ste iz Sarajeva, Mostara ili Zenice, postoji mogućnost da vas ljudi pitaju recimo za Zoster, Dubiozu, Zabranjeno pušenje, Letu Štuke itd. Sve su ovo bendovi koji pored autentične muzike, imaju i socijalno angažovanu tematiku u svojim tekstovima, sa određenom dozom kritičkog osvrta na svakodnevnicu, te anomalije u društvu i državi. Rock bi bar trebalo da je muzika, koja pored osim karakterističnih nota, nosi i određen stav, ideju i poruku.

Ne brinite, očigledno je da sve ovo zvuči nekako zamorno, a muzika naravno ne treba da bude takva, pa toga u Republici Srpskoj i nema. Ako postoji neko, onda – niti je vidljiv, niti afirmisan, pa kao i da ne postoji. Pored toga, Zakonodavac se zajedno sa Udruženjem estradnih radnika i estradnih umjetnika Republike Srpske vrijedno potrudio da se to u skorije vrijeme i ne desi. Svaki live nastup mora da ima ugovor o angažovanju muzičara, bilo da se radi o profesionalcu ili amateru, i koji se oporezuje sa iznosom od oko 20% vrijednosti sklopljenog dogovora. Nimalo pretjerana i paušalna regulacija, rekao bih. Eto, bar je jasno da prostora za neku alternativnu scenu ovdje nema. Niti ikakve ekonomske opravdanosti, kako za lokale koji žele živu svirku, tako ni za same izvođače. Uspio sam tako da shvatim suštinu sintagme zabavna muzika, samo još ne mogu da shvatim podjelu u kojoj ta ista ne pripadna narodnoj.

No, to nije sve. Izmjenama i dopunama Zakona o estradnoj djelatnosti (2009.) u  stav 4. člana 14., koji govori o obavezama estradnih radnika i umjetnika, glasi: „da svojim javnim nastupima čuva ugled Republike Srpske i Bosne i Hercegovine”. Šta to konkretno znači, nisam siguran. Ali je svakako upitno, da li bi gorepomenuti bosansko-hercegovački bendovi mogli da budu priznati estradni umjetnici u RS. Sigurno je da npr. jedni Sex Pistols-i, Exploited ili Rage Against The Machine (kao i mnogi drugi umjetnici) ne bi mogli legalno da djeluju u RS, da su slučajno osnovani ovdje, i da im je umjesto SAD, odnosno Velike Britanije – tematika zemlja u kojoj djeluju – recimo Republika Srpska.

Zato, da modifikujemo Kekinov recept, svirajte „sigurno, tiho, sterilno” u kućama i podrumima, evenutalno na Myspace-u i YouTube-u, jer to je otprilike jedina konkretna stvar koja vam ovdje preostaje.

O, nesreća ne da se vratila. Odavde nikad nije ni odlazila.