Živimo u državi u kojoj je većini stanovništva, a mladima naročito, cilj otići. Što bi se reklo: bez perspektive. Urušena privreda, borba za osnovnu egzistenciju, sastavljanje kraja s krajem i tako u nedogled. Doduše, status političara je izjednačen sa onima u razvijenijim zemljama, ali, iako ih je mnogo, opet su u manjini. Njima stanje odgovara.

Ipak, paradoksalno je da se mnogi moćni interesi prepliću i suprotstavljaju baš u ovoj čemernoj zemlji. Moćne SAD bi, po rječima nove ambasadorice Elizabet Kormak da nam reformišu obrazovni sistem na način koji njima odgovara, iako o nama ovdje pojma nemaju. Po riječima senatora Krisa Marfija, one bi da tjeraju Ruse sa Balkana, uz našu pomoć. Sa druge strane moćna Rusija bi da preko naših leđa provocira zapad, što više i što grublje, a ako nećemo, lako će nas privoliti energetskim monopolom. Nije tu interesdžijama kraj. I arapski svijet ima svoj interes, na pragu EU, pa i on traži načine da ovlada gdje je god i koliko god je to moguće, pa se šire priče o investicijama, a šire se i zastave ISIL-a.

Mnogi su svoj interes pronašli, prvo naše političke elite, kojima stanje odgovara, i kojima od svakog sledećeg interesdžije stiže određena stimulacija, a zatim ovi kojima smo mi poligon, dovoljno daleko od njihove kuće, da mogu da rade šta god im padne na pamet, da se igraju i demokratije i totalitarizma i terorizma, kolateralna šteta mogu biti samo neki domorodci koji ovdje žive, a svakako im se tu i ne živi.