Možda bi me u drugoj situaciji ponijelo da pametujem o tome kako je to u skladu s Ustavom Republike, evropskom legislativom, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Paktom o građanskim i političkim pravima, Poveljom UN-a, sveskom recepata moje lajave crnogorske čukunbake... ali se značajan broj vrsnih poznavalaca prava i nadasve pravednosti već toliko izlupao u tumačenju predloženih izmjena da jadnom čovjeku koji bi da nešto spozna i razumije samo još ja nedostajem s nekim slučajem Strašna Nepravedna Sramotna Država protiv malog napaćenog anonimnog tviteraša.

Ponijeće me možda u nekoj privatnoj raspravi da se opravdam prijateljima obrazloženjem da mora da postoji odgovornost za javno izgovorenu riječ ili da nas je izjednačavanjem onih koji znaju sva slova (na tastaturi) i onih koji napamet množe četvorocifrene brojeve internet i doveo u eru srkanja iz paklenog kazana informacija. Ali to nije pokajnički monolog koji ću vrištati s virtuelne lomače na trgu ovog javnog prostora, na koju će me s puno zadovoljstva zakucati prvaci i heroji slobodooslobodilačkih pobjeda ovog prostora koji bi s moralne visine držali lekcije Solženjicinu i Ruždiju.

Jer, pobogu, redakcije u Bosni su ekstraterestrijalne jedinice na kojim se uzgaja i narodu pakuje posebna pamet za boljitak čovječanstva i kakvog tu posla ima policija, sram je bilo. I jer, za ime svijeta, Tviter zajednica samo što nije ispolirala novi koncept „države blagostanja“, a zla Vlada bi, sram je bilo, takav genijalan projekat da sahrani.

Ali s te lomače ću da vrištim da se zabijete svi koji se kunete u slobodu govora iza pseudonima, svi vi koji ste svaku „veliku istinu“ o nekom naplatili kod zainteresovanih protivnika i svi vi koji ste dobro proračunali za čiju slobodu da se borite. I vrištaću da se samo sloboda koja se ne diše može ograničiti. 

Po cijenu da punim račun javnih prihoda zbog vrištanja na internetu.

Možda su se SNSD i sateliti te stranke uplašili nezadovoljstva pojedinaca i grupa, pa zatežu povodac. Možda žele da uguše javno iskazano nezadovoljstvo. Možda je cilj da se zataškaju afere, da se ograniči razmjena informacija, da se ućutkaju „šaptači“, da se disciplinuje intelektualna elita.

Ali šta nas to sve briga? Zbog čega se to tačno i ko ovdje buni? Analitičari društvenih zbivanja iza pseudonima? 

Rijetka imena i prezimena s platnih spiskova protivničkih interesnih grupa? Zašto nas ovo pogađa u javnom prostoru u kojem se afere otvaraju pa zatvaraju nakon dva poziva, u prostoru u kojem za „šaptače“ treba prevodilac s jezika ličnih interesa, a intelektualna elita nam je odumrlo tkivo?

Ova generacija na ovom prostoru slobodu je dobila na tanjiru. Za tu slobodu neko se borio. A mi smo napucali tanjir ritajući se od histerije izrevoltirani jer neko to s tanjira nije i sažvakao za nas.

Teško nam je zlo naneseno. Malo nam je ograničena apsolutna sloboda da oplemenjujemo svijet i ispravljamo nepravde iz udobnosti svojih svakodnevica i fotelja. Bacite pogled na član 76. Ustava i 190. i 212. Poslovnika Skupštine u pauzi između pregleda obavještenja i #SamoPozitiva. Postoji način, ako vam je tako važno.

 Usput pokušajte da nađete zakon koji će da ućutka prave ljude koji se bore za pravu stvar.

A Vladi Republike Srpske, budući da joj se očigledno može, predlažem da zabrani internet i proširi ovlaštenja do te mjere da komšiji više ne možeš da kažeš da ti se ne dopada frizura premijera. Možda je to jedini način da ispliva neko s dovoljno uma i muda i ozdravi ovaj bolesni i zatrovani (javni) prostor. Jer „tamo gdje je misao bez straha i glava se drži uspravno“ neće i ne treba da nas vodi nijedan bog i nijedna vlada. Tamo moramo sami.

Napomena za slučaj moguće retroaktivne primjene najnovijih izmjena Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske: Ne zovite me na sud. Samo pošaljite priznanicu na 300 KM zbog teksta uznemirujućeg sadržaja. 

Nikakva je to cijena za slobodu.