Kod slavljenja Nove godine me uvijek (po)malo frustriralo to zabavljanje pod muss. To mi dođe kao ono poziranje na žurkama – svi nešto od jednom plešu i ludo se zabavljaju kad naiđe neko sa fotoaparatom ili telefonom, pa kako prođe fotograf tako splasne i njihov entuzijazam i sreća, pa se vrate svojim telefonima. Ta slavlja sve više postaju slavlja za gledanje i komentarisanje uz potpuno odsustvo aktera koji bi valjda trebalo – da slave. Naša slika o nama u tuđim očima je danas postala glavna valuta.

Nova godina meni i Broju jedan nikad nije bila nezaobilazno slavlje.

To se naročito pojačalo zadnjih godina, kad bi slavlje zahtjevalo veliku organizaciju i po pravilu remetilo nečije tuđe slavlje, pa nas dvoje 31.12. provodimo uglavnom kod kuće ili eventualno na novogodišnjim planinarskim turama tako da scenario poput ribanja kade 1.1. uopšte nije neobičan kod nas.

Isto je bilo i ove godine, samo plus još jedno dijete i trvolj (riječ za koju sam čula uglavnom u svojoj porodici a označava nered)

Trvolj je, jednostavno, bio nužan s obzirom na majstorisanje koje se razvuklo i na dvije godine :)) Broj Jedan pravi ormare i po cijeloj kući je bilo iverice, bušilica, šarafa, stega i bogtepito čega sve ne.

Što je sve ovo bitno? Pa odnosi se na novogodišnje odluke.

(Čućeš ti...)

Haos u kući, dvoje sitne djece, ja debela iako sa tendencijom opadanja kila, trenerčetina mi dođe k’o Armani, a ono kao neka Nova godina. Volimo se Broj Jedan i ja, i djecu isto volimo, normalno, sve je to super. Super je što dobrovoljno, pri zdravoj svijesti i čistoj pameti slavim(o) kod kuće, ali brate, nije me nimalo radovalo sjedenje u radionici.

I onda mi sine. (Sad dolazimo do suštine.)

Sine mi baš, kako je to sad i nikad više.

Sad su djeca mala a brzo će odrasti. Sad smo svi skupa. Sad ćemo da radimo što nam se sviđa da nam bude bolje sa onim što imamo. A imamo dosta.

(Jasno je valjda, svima, da kad je jedan partner, u ovom slučaju partnerka, nezadovoljan da to direktno utiče i na drugog partnera i onda se metodom ogledala, reflektuju jedno u drugom do u nedogled.)

Pošto sam ja bila ta kojoj su se gluposti motale po glavi, onda sam ja i inicirala nešto pametno.

Fotosešn!

Napravili smo mali fotosešn i to baš sa tim poluzavršenim ormarima, sa alatom i glupavim poziranjem. Bebo je vriskao, tražio da vidi slike, uživio se, slušao gdje da sjedne, uživao. Sekana je bila mirna i sarađivala, povremeno se vrcajući zbog Bebine vriske, a Broj Jedan i ja smo se blago rečeno – zabavljali.

I to je ta suština.

Uradi sad najbolje što možeš sa onim što imaš.

To je ono što sam shvatila i nema veze strogo sa Novom godinom jer mi je i to malo bezveze.

(Šta ću, takva sam! Čuj novogodišnje odluke!? Dođu mi k’o ono vježbanje od ponedjeljka a onda u srijedu već kukaš kako ti je teretana daleko, kako nemaš love za novu opremu itd. Ili učenje ili dijeta…šta god. Donijeti odluku nije isto što i raditi nešto po pitanju te odluke.)

Ovo mi više dođe kao način života, a ne nešto što bi trebalo “odlučiti” na nivou jedne godine.

Otkrila sam toplu vodu ali i to mora neko. Biću to baš ja.

Sretna vam i pametna 2015. godina! 

preuzeto sa: karadara.net