Zamislite da ja proizvodim hljeb u kome neko uživa i kojim zadovoljava svoje potrebe za hranom. Logično, meni pripada naknada za taj hljeb od strane lica koje ga konzumira. Kada neko drugi hoće da prodaje moje hljebove, takođe mora da mi plati ugovorenu cijenu. Kada hoće da pravi sendviče od mog hljeba, opet meni mora da plati hljeb.

Kada neko snimi numeru u kojoj ljudi uživaju i kojom zadovoljavaju svoje kulturne potrebe, autoru treba da pripadne naknada.

Kako ćemo odrediti kolika je to naknada?

Prvo, autor bi, u idealnom svijetu, trebalo da dobije naknadu za svako pojedinačno slušanje njegovog djela od strane trećih lica. Takođe, trebalo bi da dobije nanadu ako neko, zahvaljujući njegovom djelu, zarađuje novac na pružanju ugostiteljskih usluga, ili emitovanjem radio i/ili TV programa. Na kraju, naknadu treba da dobije i od proizvođača fonograma (recimo CD-a na kome je zabilježena numera).

Složićemo se da je ovakvo računanje nemoguće, i da bi stvorilo nemjerljive poteškoće. Zbog toga je zakonodavac, u skladu sa međunarodnim konvencijama, dozvolio (štaviše, nametnuo obavezu) autorima da se udružuju i kolektivno ostvaruju i štite svoja prava, kako bi olakšali naplatu i raspodjelu novca. Za sada su to jedino uradili autori muzičkih djela, stvorivši AMUS (Asocijaciju kompozitora muzičkih stvaralaca). AMUS, kao i mnoge druge slične organizacije u Evropi i svijetu, ima kompromisni sistem naplate naknade za neisključivi prenos autorskih prava- naplaćuju prema vrsti djelatnosti, veličini lokala, vrsti manifestacija, itd. Prema tome, obaveza svakog vlasnika ugostiteljskog objekta je da plaća unaprijed propisanu i odredivu mjesečnu naknadu u skladu sa Zakonom o kolektivnom ostvarivanju autorskih i srodnih prava BiH i pratećim podzakonskim propisima.

Zašto?

Zato što je u kafani bolja atmosfera sa muzikom, nego bez nje, i više ljudi će ići u ugostiteljske objekte gdje ima muzike. Dakle, na račun tuđeg rada, vlasnik lokala povećava promet. E upravo zbog toga vlasnik ugostiteljskog lokala treba da autorima da određeni iznos na ime naknade.

A šta ako pusti na razglasu program radio stanice?

Isto. Opet na osnovu muzike stvara ambijent i povećava promet. Time se nije ,,izigrao“ Zakon. To se zove pravo javnog saopštavanja djela koje se emituje, određeno članom 24. stav 1. tačka g) i članom 31. Zakona o autorskim i srodnim pravima, a to je u sferi isključivih prava autora da dozvole ili zabrane. Pošto je nemoguće dobiti svaku pojedinačnu dozvolu, jedini adekvatan način da se autorima kompenzuje ovo korištenje njihovih djela jeste upravo ovaj gore navedeni.

A šta ako ima ,,jukebox“ ?

Opet isto. Tim prije što gosti posebno plaćaju da bi mogli da čuju željene numere.

A ako pušta sa CD-a koji sam kupi?

Mislim da je odgovor očigledan. Opet morate da platite, jer je to javno emitovanje sa nosača zvuka (član 28. ZOASP-a).

Kako da se vlasnik ugostiteljskog objekta oslobodi plaćanja?

Najsigurniji način jeste da ne puštate nikakvu muziku u lokalu. Uklonite uređaje za prenos zvuka i nastavite da radite bez muzike. Drugi, u praksi nepotvrđen način, jeste da nađete muziku autora iz zemalja koje nisu potpisnice međunarodnih konvencija iz ove oblasti i/ili koje nemaju slične propise i organizacije sa kojima AMUS nema potpisan dogovor o saradnji, pa da puštate takvu muziku. Kažem da je ovo teoretski moguće, da puštate samo bendove, recimo iz Burkine Faso (pretpostavimo da ispunjava navedene ,,uslove“), a da AMUS nema saradnju sa njihovom srodnom organizacijom. U tom slučaju ne bi imali osnova da od vas naplate naknadu za korištenje autorskih djela, jer nisu u mogućnosti da istu proslijede autoru.

Dakle, ako želite da vaš lokal ima muzički ugođaj, morate i da platite autorima za to, tu nema dileme. Jedino pitanje jeste da li su država BiH i AMUS ovo pitanje regulisali na propisan način. Da li je tarifa po kojoj se naplaćuju naknade od ugostitelja određena na način kako to predviđa član 23. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih i srodnih prava?! Da li AMUS ima potpisane ugovore sa međunarodnim organizacijama i da li im isplaćuju dio od prikupljenih sredstava?! Ako pretpostavimo da je sve zakonito, onda nema izgovora za vlasnike ugostiteljskih objekata. Autorsko i srodna prava su se zanemarivali na našim prostorima do sada. Konačno, autori mogu da očekuju da njihov trud neće ostati nenadoknađen i da drugi neće profitirati krađom njihovih autorskih djela.

Intelektualna svojina je stvarnost vremena u kome živimo i zabijanje glave u pijesak to neće promijeniti, već nam samo može donijeti štetu.