Dva duboko ukorijenjena narativa iz mračnih i turbulentnih devedesetih i dalje oblikuju viđenje svijeta i sebe u njemu kod najznačajnijeg dijela političkih elita u BiH. 

Bez obzira koliko ovi narativi bili u neskladu sa realnošću i okruženjem ili koliko nekada bili nesvjesna refleksija, oni i dalje oblikuju političko djelovanje upravo tih političkih elita. Radi se zapravo o viđenju jednog istog ponašanja, jednog te istog subjekta, koliko god on neodređen bio, upravo tokom pomenutih devedestih – međunarodne zajednice.

Netolerantna društvena klima ne dopušta kritiku takvih matrica i njeno ispoljavanje obično vodi ka izopštavanju iz središnjih društvenih tokova pojedinaca ili grupa koji je ispoljavaju.

Prvi, koji je mahom prisutan kod bošnjačke političke elite vidi poziciju vlastite etničke grupe kao žrtve ratnih sukoba u toku devedesetih iz čega proizilazi obaveza međunarodne zajednice, prije svega moralnu da implementira univerzalnu pravdu, jer nije pravovremeno djelovala tokom devedesetih.

Takva obaveza manifestovala bi se u tome da međunarodna zajednica u kontinuitetu bdije i uređuje državu oblikovanu voljom te iste međunarodne zajednice, prije svega SAD. Dakle, prema ovom narativu međunarodna zajednica bi trebala da nastavi da upravlja državom i da nameće rješenja sve dok država ne bude uređena po idealnom modelu kakvu zastupnici ove koncepcije priželjkuju. 

Ne ulazeći u moralne ili vrijednosne sudove iz kojih proizilazi i na kojima se temelji takva obaveza međunarodne zajednice, ovaj narativ je prilično daleko od ravni na kojoj se dešavaju politički procesi i međunarodni odnosi. Vrlo rijetko su moralne norme pogonsko gorivo u međunarodnim odnosima i politici. Nasuprot njima, interesi su glavna pokretačka snaga koja upravlja odlukama i akcijama velikih sila. 

Iz ovog se jasno može izvući zaključak da je djelovanje utemeljeno na ovom narativu direktno suprotno interesu etničke grupe kao takve, jer mu je primarna pretpostavka da se čeka nešto što se zapravo neće desiti. Isto tako ovaj narativ na izvjestan način prihvata ili očekuje potrebu za starateljstvom od strane međunarodne zajednice, priznajući tako nemogućnost samostalnog upravljanja vlastitim poslovima od strane stanovnika države. Za to vrijeme propuštajući uzimanje inicijative u svoje ruke i ostavljajući najveći broj populacije u siromaštvu i izolaciji od ostatka Evrope.

Drugi, koji je zastupljen kod srpske političke elite, međunarodnu zajednicu prije svega SAD i EU, doživljava sa velikim podozrenjem upravo zbog djelovanja međunarodne zajednice tokom devedesetih, a koje srpska politička elita vidi kao jednostrano i po svojoj prirodi isključivo upereno protiv interesa Srba. Stoga, i danas ta politička elita prepoznaje u djelovanju međunarodne zajednice uglavnom stremljenja uperena protiv interesa Srba. 

Na sličan način kao i u prethodnom slučaju i ovaj narativ pati od toga da zapravo ne korespondira sa stvarnoščću. Zaista bi bilo teško identifikovati ijedan razlog zbog kojeg bi bilo koja zapadna zemlja i međunarodna zajednica imale kao ideju vodilju svog djelovanja ugrožavanje interesa Srba. Slična argumentacija kao i kod prethodnog narativa zapravo se može koristiti i u ovom slučaju, a to je da ne postoje arhetipska neprijateljstva, ni ljubavi u međunarodnoj politici, već isključivo interesi. I iz letimičnog pogleda na srpsku istoriju se može isto to lako zaključiti. Upravo su zapadne zemlje uglavnom bile tradicionalni saveznici srpskih država u svim njihovim oblicima i izdanjima. Dakle, nikakavo arhetipsko neprijateljstvo zapada ne postoji kao takvo.

Neuspijevajući da izađu iz navedenih narativa političke elite propuštaju zapravo da urade najvažniju stvar da artikulišu vlastiti interes i strategiju djelovanja. One zapravo rade suprotno od toga, tumarajući u okviru svojih narativa, nemajući svijest o vlastitoj veličini i značaju, tragikomično se upuštaju u geopolitčke igre sa Rusijom i Turskom. 

Izlaženje iz pomenutih narativa je zapravo pretpostavka da se prihvati realnost i da se u skladu s tim napravi strategija djelovanja. Ta strategije lišena geopolitičkih, mitskih pa i ideoloških dimenzija, treba da odgovori na direktno pitanje kako od zaostale, siromašne, neuređene zemlje napraviti zemlju u kojoj postoji vladavina prava i zaštita ljudskih prava, razvijena ekonomija i uređeno društvo. 

U međuvremenu, u posljednjih 25 godina otkako je srušen Berlinski zid svijet se jako mnogo promijenio. Vjerovatno se nikada u istoriji, toliko stvari nije mijenjalo tolikom brzinom. Ubrzanje i promjena su ostale jedine konstante.

U tom period sve je izraženija polarizacijana na sferu uređenih i uspješnih zemalja i sferu onih drugih neuspješnih i propalih država. Mi kao država imamo tu sreću da EU koja je stigla i u naše susjedstvo, nam nudi perspektivu da postanemo članica, dakle dio uređenog svijeta. Odluka je ipak na nama da li kao društvo možemo izaći iz prevaziđenih matrica i postići konsenzus zajedničkog interesa da budemo uređena država koja prevazilazi sve međusobne razlike koje postoje između etničkih grupa i koje će postojati i dalje, kao što postoje i u drugim EU zemljama.