Odluka ruskih vlasti da ugase projekat „Južni tok“ svakako je još jedan praktičan i veoma poučan nauk našoj političkoj i nacionalnoj eliti. Sve velike nacije, uključujući i rusku, taj status „velikih“ stekle su ne zato što su svoje odluke donosile na bazi emocija, nego vodeći se svojim interesima. Dakle, bile su i jesu hladne, proračunate i racionalne. U principu, sve ono što smi mi veoma rijetko.

Rusi su shvatili da nepotrebno troše novac i vrijeme čekajući saglasnost Evropske unije da bi počeli sa izgradnjom „Južnog toka“. One imaju sirovinu, imaju i druga tržišta, te stoga nemaju nikakav razlog da čekaju dovijeka da bi prodali svoj proizvod. Na kraju krajeva, „Južni tok“ je bio veoma ambiciozan projekat, pri tom sa smišljenon namjerom da se Evropi prodaje jeftiniji gas a da sam projekat bude jefitniji od „Nabuka“-svojevremeno američkog rivalskog gasovoda sa čijom realizacijom i građenjem se nikad nije niti počelo, između ostalog baš iz razloga što su Rusi spustili cijenu „Južnom toku“ ispod tržišne i Amerikanci nisu mogli da se sa tom cijenom takmiče.

Iako nisu mogli da spuštaju cijenu, dakle, prosto zato jer nisu imali toliko sirovine poput Rusa, Amerikanci su ovima ipak zagorčavali život vršeći tihi ali uporan pritisak na Brisel da se „Južni tok“ neprestano opstruiše i odugovlači. Ruski odgovor je, stoga, bio logičan i u krajnjem-i očekivan. Samo su Srbija i Republika Srpska bile iznenađene, i to veoma bolno. A zbog čega? Zbog emocija? Zbog istorije? Bratske ljubavi? Naivnosti?

Ima pomalo od svega navedenog. No, da ne budemo isključivo na tragu emocija, treba podsjetiti da je Srbija prodala Naftnu industriju Srbije (NIS), svog energetskog regionalnog giganta Rusima za svega 25% od tada realne tržišnce cijene. Dogovor je, kažu upućeni, bio tada da se Srbija namiri naplatom takse za godišnji tranzit gasa, kao i da se zemlji obezbjede dostatne količine gasa i time Srbija trajno riješi pitanje svoje energetske stabilnosti.

Rečeno-neučinjeno. Koliko god da su bile dobre namjere ugovornih strana, ostaje činjenica da tih dogovora izgleda uopšte nema na papiru. Odnosno, konkretno, nigdje očigledno nema obaveze Rusije da izvrši regres Srbiji u slučaju nerealizacije „Južnog toka“. Dakle, NIS je očigledno prodat bez bilo kakvog realnog obezbjeđenja. Možda zbog naivnosti. Možda zbog dobre vjere u ruske intencije. Možda da bi se Boris Tadić nekoliko dana pred predsjedničke izbore fotografisao sa Vladimirom Putinom. Možda. Ali, nesporni je fakat da je Srbija pretrpila ogromnu štetu sa tim poslom a u svjetlu činjenice odustajanja od „Južnog toka“. A za tu štetu, očigledno, niko nije voljan da odgovara.

Ubuduće treba stvari na vrijeme postavljati na svoje mjesto. Treba objektivno analizirati svoje i tuđe interese. Potrebno se voditi dugoročnim interesima i pratiti stratešku viziju, a ne budućnost zemlje prepustiti ad hoc odlukama. I što je veoma važno, kod ozbiljnih poslova i investicija sve mora biti stavljeno na papir. Nema mjesta naknadnim dogovorima. Nema mjesta usmenim obećanjima. Država je isuviše važna stvar da bi se neko sa njom igrao.