U parlament ispade da nismo izabrali ljude već neku robu, jedino je pitanje da li su u pitanju četke i metle ili stoka sitnog i krupnog zuba. Kakva god da je roba u parlament izabrana izgleda da je ovog puta postojala značajna potražnja.

Malo je besmisleno pisati bilo šta poslije ujdurme kao što je bila sjednica NSRS od prije nekoliko dana. Ova sjednica je još jednom pokazala da opozicije u RS nema. Da budemo iskreni ona postoji ali na papiru i formalno, politički i vrijednosno u RS postoji samo jedan blok, predvođen konzervativnim i populističkim političkim partijama koje eto sa vremena na vrijeme zamjene redoslijed na izborima.

Ima li išta teže za posmatranje u demokratiji nego posmatranje besramnog i jedva prikrivanog trgovanja povjerenjem građana? Izdaja povjerenja građana  demokratiji bi trebalo biti na nivou državne izdaje i nositi takvu stigmu, no nažalost imam utisak da do toga neće doći. Partijski klijenti i aparatčici nisu ni sposobni da shvate ovu perverziju a ako su i sposobni da shvate nisu sposobni da reaguju pošto su oni sami ucijenjeni. Nažalost svi drugi su oguglali i dovoljno očajni da ovo nema toliki značaj u njihovom svakodnevnom životu i borbi za opstanak.

Volim reći da kod nas mnogi ljudi kritikuju one na vlasti, ne zato što oni koji su na vlasti zloupotrebljavaju tu funkciju ili ne vrše svoj posao, već zato što im je krivo zato što sami nisu u poziciji da vrše zloupotrebu i imaju moć.

I ovi opozicioni preletači dokazaše to na najvišem nivou, na lokalnim nivoima ne vrijedi ni pominjati…

Mada nije adekvatan termin preletači, on više odgovara onima koji su prešli iz sitne dobiti i zbog radnih mesta iz stranke u stranku. Kada to urade izabrani predstavnici onda je to već izdaja – izdaja povjerenja koje su im ukazali građani i trebali bi se zvati u skladu sa tim.

Borba protiv pilećeg pamćenja.

Da li nam ostaje kao građanskoj javnosti samo to da zapamtimo imena počinoca ovog gnusnog djela i da pokušamo uskratiti im mandat kad dođe vrijeme da  ga obnove?

Teško, nema te kazne koju mi njima možemo pripremiti. Oni će dobiti nagradu za počinjeno djelo u vidu masnih plata u upravnim odborima, direktora preduzeća ili mjesto na kompezacionoj listi – starom dobrom mjestu gdje se kriju neki od političkih leševa i kukavica.

Međutim borba protiv pilećeg pamćenja je ključna za očuvanje svake demokratije pa i ove naše osakaćene i prezrene, to je najlakši način društvenog aktivizma – udaranje recki onima koji su nas prevarili u nadi da ih nekad možemo politički kazniti.

Problem je što mi trenutno nemamo stvarnu političku alternativu, svih 6 glava naše aždaje bile su manje ili više upletene u besramno vucaranje demokratije kroz blato koje se odigralo još od trenutka kad su zatvorena birališta.

Šta nam preostaje? Koje su naše alternative? Kako do njih?

Možemo razmišljati o političkim alternativama, prije nekog vremena o jednoj novoj alternativi koju bih i ja, makar u nekim dijelovima volio vidjeti, pisao je na Frontalu Milko Grmuša, no danas ja sam sumnjičav prema našoj iskrenoj želji za alternativom. Postojale su nove i alterantivne liste na posljednjim izborima no sve one su ostvarile izuzetno skromne rezultate i tu nema mnogo mjesta za optimizam. No opet možda ta želja postoji samo je niko nije uspio iskoristiti i usmjeriti.

Politički pokreti i stranke pak zahtijevaju lidere, materijalna i duhovna sredstva kao i dovoljnu bazu ljudi koja bi sve to uspjela pokrenuti, i sve to danas nije na vidiku, tako da i za neke četiri godine ja vidim ponovo isti oblik pasivnog otpora u obliku bijelih i nevažećih listića.

Možda bi bilo dobro da bijeli listići naprave listu sa ciljem da osvoje što više mjesta ali da ona uvijek budu prazna a da plate odlaze u humanitarne svrhe i na taj način zaista naprave neku razliku.

Do tada nam i dalje ostaje promjena “političkih ideja” ideja za samo jednu noć i jedna po jedna mala noćna izdaja.