Pri poimanju rada na crno, uglavnom opravdano, stvaramo sliku poslodavca robovlasnika, koji radniku uzima dušu, ne prijavljuje ga, ne plaća doprinose, radniku ne ide staž i sl. Ova pojava je u našoj ekonomiji česta, i za svaku osudu.

Ali nije u radu na crno sve tako crno, postoje i nijanse sivog, koje sve više preovlađuju, a nas poreske obveznike koštaju više nego gore navedeni oblik. Naš privredni ambijent, loša zakonska regulativa i neadekvatni inspekcijski nadzori sve više legalnu privredu preseljavaju u sivu zonu, a za takav vid privređivanja se odlučuju i oni koji tek pokreću svoj biznis.

U segmentu uslužnih djelatnosti siva ekonomija je najprisutnija. Svako je nekad popravljao auto u nekoj tamo garaži, za radove u stanu ili kući angažovao neke tamo preduzimače, povezao se u kombi taksiju i sl. Naravno, vrijeme je teško i svako treba da preživi, ali koliko nas ove pojave koštaju? Mnogo! Svi navedeni su na birou za zapošljavanje, država im plaća zdravstveno osiguranje, nelojalnom konkurencijom smanjuju obim poslovanja legalnim privrednicima, koji su prinuđeni da otpuštaju svoje radnike, a na ime poreza u budžete uplaćuju manje iznose.

Da li je nešto niža cijena ovakvih "privrednika" opravdanje da se iste usluge koriste i dalje? To je pitanje koje ipak svako sebi treba postaviti, jer svako gospodari svojim novcem, ali treba imati na umu sledeće:

-          Garancija na bilo kakvu uslugu sive ekonomije se svodi na riječ, a riječi ne vrijede;

-          U slučaju povrede na radu, i vi snosite dio odgovornosti;

-          Nemate pravo biti nezadovoljni zdravstvenim, obrazovnim ili bilo kojim drugim sistemom u društvenoj zajednici, jer im oduzimate prihode...

Opet je izbor na vama, ali ipak, provjerite prije angažovanja sivih ekonomista, nisu uvijek ni jeftiniji od onih legalnih. A i država bi se mogla zapitati, zašto je sve tako, crno ili sivo.