U ovo vrijeme predizborne kampanje svi političari i kandidati obećavaju sve. Svi obećavaju povećanje zaposlenosti, smanjenje korupcije, poboljšanje životnog standarda, vladavinu prava. I zaista, ko bi bio protiv svega navedenog? Ko ne bi želio da ljudi počnu da žive bolje? Međutim, izuzev enornmne količine demagogije i izlizanih i praznih fraza koje uobičajeno prate predizborna i, uopšte, sva obećanja ovdašnjih političara nije moguće detektovati ozbiljne planove i programe koji bi imali realnu težinu i za koje bi se vidjelo da su ostvarivi.

Iz tog razloga možda ne bi bilo loše prestati sa velikom pričom. Šta je zaista moguće uraditi u ovoj državi? Šta realno može da se popravi? Gdje ima smisla uložiti energiju? Ako je riječ o ekonomiji veoma je važno fiskalno rasteretiti preduzeća ali je još važnije osloboditi ih parafiskalnih nameta u vidu različitih nevidljivih pritisaka koji ih tjeraju da donesu ili ne donesu određene odluke. Potrebno je shvatiti da u ovom trenutku nemamo dovoljno kapitala na našem unutrašnjem tržištu, odnosno da je za povećanje unutrašnje potražnje potrebno doći do dodatnog novca koji više ne dolazi iz međunarodnih donacija, niti su strani kreditori spremni da nam daju dodatne ozbiljnije kredite, a pogotovo nema spremnosti stranih investitora da ovdje ulažu. Dakle, nema smisla pričati o nekim stranim investicijama, to je samo fraza. Ono što je, pak, realno jeste da se naši preduzetnici konektuju na industrijske proizvođače iz najbližih razvijenih zemalja EU (Italija, Njemačka, Austrija), te da sa njima sklope ugovore o proizvodno-tehničkoj saradnji kojima bi bili definisani uslovi pod kojima bi naše firme proizvodile dio proizvoda iz asortimana tih zapadnoevropskih kompanija, odnosno pod kojima bi naše firme proizvodile određeni segment u proizvodnji za strane partnere. Na taj način bi se automatski obezbjedilo tržište za naša preduzeća, odnosno ne bi postojao problem narudžbi i plaćanja te bi se stekla određena sigurnost i predvidivost, kao što bi se mogli praviti i neki dugoročniji planovi i poslovne strategije.

Da bi se do toga došlo potrebno je da država, koja ipak ima određene resurse koji njenim zvaničnicima omogućuju da putuju po inostranstvu, poveže naše privrednike sa stranim proizvođačima. Mi imamo određene komparativne prednosti koje mogu da pojeftine proizvodne procese stranih proizvođača: jeftina i relativno edukovana radna snaga, blizina zemalja proizvođača i njihovog znanto većeg i finansijski potentnijeg tržišta, određeno iskustvo u proizvodnim kooperacijama za strane partnere. Ovo je jedini način da neki novac uđe u ovu zemlju i na taj način da kakav-takav impuls daljem jačanju unutrašnjeg tržišta. I samo to neće radikalno popraviti stanje u našoj ekonomiji i nećemo svi od toga odmah osjetiti bogznakakav boljitak, ali to je nešto što je realno moguće uraditi. Uostalom, mikro primjer opštine Kotor Varoš svjedoči o tome da je na taj način, otvaranjem proizvodnih kooperacija za ino-kompanije, moguće u najvećoj mjeri uposliti radno sposobno stanovništvo i tako rješiti neke od najvećih problema u našem društvu.

Isto tako, realno je moguće zaustaviti zapošljavanja u javnom sektoru, odnosno prilagoditi plate u administraciji visini plata u realnom sektoru. Za ovaj potez je potrebna jedino i isključivo politička volja. Na taj način bi se, s jedne strane, uštedilo u budžetu, s druge strane bi se dovela u balans primanja u administraciji i privredi, i što je najvažnije poslala bi se snažna poruka mladima da se ozbiljan novac ne može na zakonit način zaraditi u javnom sektoru a čime bi se školovani kadrovi stimulisali da razmišljaju da je poželjno tražiti dobar posao u privatnom sektoru. A da bi se do dobro plaćenog posla u privatnom sektoru uopšte došlo potrebno je imati konkurentna znanja i vještine, odnosno potrebno je konstantno raditi na sebi i usavršavati se a što naravno povećava tehnološku razvijenost i konkurentnost cijele privrede.

Takođe, moguće je spustiti i političke tenzije u BiH, odnosno smanjiti radikalnu retoriku i poslati poruku domaćoj javnosti i spoljnim faktorima da će se u BiH tražiti kompromisna rješenja koja zadovoljavaju minimume interesa svih naroda u zemlji. Oštra i zapaljiva retorika ništa nisu donijele niti Republici Srpskoj niti Bosni i Hercegovini. Treba smiriti strasti i prihvatiti regionalni kurs koji prate Srbija, Hrvatska i Crna Gora jer to je optimalno rješenje i za BiH. Čak i tamo gdje nema slaganja moguće je mirnim tonom i tolerantnim pristupom na civilizovan i umjeren način voditi dijalog koji ne mora uvijek rezultirati dogovorom ali ne mora nužno niti otvarati prostor novim tenzijama i konfliktima. Od političke nestabilnosti nema ništa dobro, ona odaje utisak zaostale sredine sklone varvarskim ispadima a to nikako nije nešto što bismo trebali da želimo ovom prostoru u kojem živimo.

I, naposlijetku, realno je moguće i uskladiti obrazovnu politiku sa realnim potrebama privrede. Mladi ljudi trebaju da imaju mogućnost da studiraju šta god žele ali politika države mora da bude da će se stipendirati samo one studije koje nude znanja i vještine realno potrebne domaćoj privredi. Time bi se konačno počele uvažavati potrebe realnog sektora i država bi i time poslala poruku da primarno vodi računa o privatnom sektoru, a ne o javnoj administraciji kao što je sad slučaj.