Ugledniji žitelji malih, da ne kažem marginalnih opština u Republici Srpskoj za običaj imaju reći da je kultura njihovom mjestu okrenula leđa. Ponosno govoreći o svim istorijskim ličnostima koje korijen svog genetskog koda drže u nekom od okolnih sela, smatrajući svoje sagovornike neobrazovnim i bez “tri čiste”, ne znaše šta to snađe njihov ponos, to mjesto gdje provode svoju vječnost. Do ovog trenutka.

U jedno takvo mjesto, čiji se žitelji po formuli već dugo vremena žale na skoro nepostojeći kulturni sadržaj, u posjetu kulturi došla je jedna postava Gradskog pozorišta “Jazavac” iz Banjaluke. A iz tog mjesta, iz Srpca, odakle i ja “vučem” ponosno korijenje svojih gena, nije došao niko osim jedva dvadesetoro djece i jedne profesorice. Sve to bi bilo manje bolno da mi pred sam početak predstave nije prišao jedan od viđenijih prosvjetnih radnika i upitao šta se to dešava. Kada sam rekao da je došla postava mladih glumaca iz Banjaluke s namjerom da odigra pozorišnu predstavu, pogledao me je očima odjednom ispunjenim sažaljenjem. “Ah ništa onda, odoh kući. Ja mislio da je nešto predizborno.” Okrenuo mi je leđa, istovremeno ih okrećući kulturi za čije se neprisustvo žalio ne mnogo ranije. Otišao je, a sa njim i posljednja nada da “ima nade”.

U najmanju ruku kratki dijalog ispred Doma kulture u Srpcu je simpatičan. Sa moralne strane je sramotan. A realno je kulturno poguban. Još tragičnija je pomisao na nemogućnost pronalaženja utjehe za taj kulturni debakl, jer je ista glumačka postava u Prnjavoru sedam dana ranije, napunila salu doma kulture.  A da ne bude zabune, kapacitet te sale je veći od dvadeset mjesta.

Viđeniji prosvjetni radnik sa kojim sam porazgovarao nije jedini kome su draže predizborne priredbe sa grickalicama gratis, ali je jedini koji je to javno priznao. Možda nehotično, možda ne, ali priznao je i nije ga sram. Svakog drugog “viđenijeg” građanina ćete moći zateći u istoj ustanovi, Domu kulture, kad se održavaju skupovi neke od stranaka. Naravno, tad je sala krcata. Zaboga, radi se na jačanju političke ideologije koja pozitivno utiče na prosperitet lokalne zajednice. Između ostalog priča se i o kulturi, onako spontano. Mora se, jer kultura je neodoljiva za pričanje o njoj i tome koliko se malo u nju ulaže. Ne mora se, naime, biti licemjer pa zloupotrebljavati taj pojam na jedan zaostao način. Tako svi koji se žale moraju shvatiti da prije nego što država uloži još koju marku u razvoj kulture u malim mjestima, mještani (i viđenije lokal-patriote) moraju pokazati želju za kulturom, tako što će doći na pozorišnu predstavu koja se u njihovom mjestu organizuje jednom u pola godine. Besplatno. Mještani Srpca to nisu pokazali. Ni oni koji su se žalili.

Tako da, stari i mudri žitelji, znajte da kultura ne okreće leđa kao što govorite. Kultura je ona kojoj se leđa okreću i kojoj ste ih vi besramno okrenuli, ostavljajući je samu da zjapi u mraku vašeg Doma kulture. U Domu kulture koji, gle čuda, za naziv nosi ime Uglješe Kojadinovića, glumca iz Srpca na čijoj su sahrani bili ljudi poput Fabijana Šovagovića i Rade Šerbedžije. Da sada Uglješa može  znati kakva epidemija nekulture je zadesila njegovo rodno mjesto, okrenuo bi se u grobu. Zvučalo to morbidno ili ne, daje jasnu sliku o tome da u vašem malom mjestu, gospodo, nije oduvijek bilo tako kako prepričavate.

Iskreno bih volio da sve ovo shvatite kao poruku, sa željom da se nekultura promijeni u kulturu. Da sljedeći put dođete na predstavu. Nadam se da dotad sadašnje ime Doma kulture neće biti promijenjeno u ime nekog lokalnog političara koji vas je nalio pivom jedne predizborne večeri. Koliko god da je to pivo bilo ukusno, on nije zaslužio da ta ustanova nosi njegovo ime, niti bilo ko drugi jeste. Dok, sa druge strane ni Uglješa Kojadinović nije zaslužio da srbački hram kulture zjapi prazan, sa njegovim imenom na ulazu. Zaslužio je, naime, da ga posjetite!

Kultura to zaslužuje.