Nikola Mojović
Šta Republika Srpska mora naučiti iz primjera Škotske
Izgleda da je referendum u Škotskoj pokrenuo separatističke duhove i strah od separatizma na cjelokupnom evropskom kontinentu koji je domaćin nebrojenim secesionističkim pokretima.
Kako i ne bi. Za razliku od mnogih separatističkih pokreta, Škotska je uspjela da na izuzetno miran i civilizovan način dođe do referenduma o svojoj nezavisnosti i osim toga Škotska nije neka mala i nepoznata država za koju znaju samo njeni najbliži susjedi, naprotiv riječ je o izuzetno poznatom dijelu izuzetno poznate države i nekada moćne imperije.
Međutim, posmatrajući proces dolaska do referenduma a posebno period kampanje koji traje već dvije godine nameću se pitanja kako bi referendum funkcionisao u Republici Srpskoj i kakve sve nedoumice se nameću i na kraju krajeva da li Republika Srpska ima budućnost kao nezavisna država.
Pitanje disolucije BiH ili samo odvajanja RS je izuzetno osetljivo pitanje, mnogi političari i analitičari tvrde kako ona nije moguća bez krvoprolića i upravo stoga je neophodno da ako ikada dođemo u takvu situaciju da njom rukovodimo pažljivo i potpuno svjesni mogućih loših i dobrih posljedica.
I zaista takvo osjetljivo i izuzetno važno pitanje ne treba potezati olako kako je to dosada bila praksa u BiH, gdje se pitanje referenduma poteže sa dnevnopolitičkim ciljevima ili od strane malobrojnih desničarskih organizacija. Pitanje čiji je jedini cilj do sada bilo da raspali nacionalne strasti a ne da se ozbiljno uhvati u koštac sa eventualnim problemima i pitanjima koja se neumitno postavljaju u takvoj situaciji.
Na taj način se samo pitanje nezavisnosti znatno obezvrijeđuje i sa jedne strane postaje petparačka priča i svakodnevna politikantska tema, dok sa druge strane tako bitna tema može biti “kidnapovana” od strane ultranacionalista što sa jedne strane otežava dobijanje eventualnog zelenog svjetla za referendum i vodi ka referendumu proteklom u najgoroj mogućoj klimi i u tom slučaju potvrđuje teoriju da bi eventualna disolucija BiH predstavljala značajni bezbjednosni rizik koji bi se mogao pretvoriti u još jedno krvoproliće.
Stoga pogledajmo kako su to uradili Britanci i Škoti, kako bi mi u slučaju da dođemo u takvu situaciju mogli da odreagujemo civilizovano, ne ugrožavajući bezbjednost i budućnost.
Sam dolazak do referenduma u slučaju BiH i RS bi bio znatno bolniji proces zahvaljujući nedavnoj istoriji, ali za razliku od primjera Škotske u našem slučaju bi se jako teško izbjeglo uplitanje međunarodnih faktora koji imaju značajno učešće u BiH preko OHR-a i drugih organa. Čitava ta delikatna ravnoteža bi sam dolazak do referenduma učinila prilično tegobnim putem, koji bi mogao značajno da pogorša odnose u regionu ukoliko se svi politički igrači ne bi ponašali odgovorno i ukoliko bi nacionalizam preuzeo barjake u političkom životu. Dovoljan je jedan ambiciozni ludak da stvari krenu jako lošim putem.
Međutim ono što je najbitnija pouka Škotskog referenduma da je neophodno riješiti enorman broj pitanja koja često ljudima baš i nisu uvijek na pameti. Tokom par godina kampanje u Škotskoj impozantan broj pitanja je postavljen a mnoga još uvijek nisu razjašnjena, kod nas o velikom broju tih pitanja se i ne razmišlja dok neka nisu primjenljiva na slučaj RS.
No, prije rješavanja svih tih pitanja, kod nezavisnosti Republike Srpske se nameće jedno znatno bitnije pitanje: "Da li zaista postoji namjera za postojanje nezavisne Republike Srpske ili je konačni cilj ujedinjenje sa Srbijom?”.
Zaista od odgovora na ovo pitanje zavise svi drugi odgovori. Nema sumnje da među onim koji se zalažu za nezavisnost RS postoji značajan broj onih koji to vide samo kao korak do ujedinjenja sa “maticom”. U slučaju da se ostvari ovaj scenario nijedno od pitanja koja bi se postavila u vezi sa nezavisnošću RS suštinski ne bi imalo veliki značaj, pošto bi bili ulaskom u Srbiju riješena i pitanja odnosa sa ostatkom BiH a i pitanja monete, vojske, unutrašnjeg uređenja i sl.
Ali ovo pitanje nije značajno samo sa tog aspekta, odgovor na ovo pitanje je značajan jer postoji grupa ljudi u koju spadam i ja koja misli da je bolje imati entitet u BiH sa nadležnostima koje taj položaj nosi nego da RS utapajući se u Srbiju izgubi svu autonomiju i privilegije koje ima. Beograd danas ne vodi računa o onim opštinama u Srbiji koje su na rubu sadašnjih granica a o njegovom interesu za Novi Grad npr. nema potrebe ni pričati.
Dok u BiH politički predstavnici iz RS imaju itekako značajnu moć, politički predstavnici RS u Srbiji bi bili između marginalnih i apsolutno beznačajni. Da ne govorimo o vjerovatno znatno manjoj količini finansijskih sredstava koja bi nam ostajala.
Takođe samo ujedinjenje nije jednostavan proces, pratile bi ga značajne promjene za sve državne sisteme koji bi bili integrisani, što bi ispratilo promjene u svim sferama javnog života, (na bolje ili gore) poput zdravstvenog i penzionog osiguranja do plata javnih službenika i plata u državnim firmama koje bi bile integrisane.
Promjene bi bile i na lokalu pošto bi znatan broj opština u RS bio u riziku da izgubi status iste.
Sa druge strane u slučaju zaista suštinske nezavisnosti, ostaju značajna pitanja vezana za monetu, odnose sa ostatkom BiH, dok sa druge strane mnoga pitanja su već riješena zahvaljujući nadležnostima koja RS već ima, tako da bi to mogla biti znatno jednostavnija tranzicija.
Na sva ova pitanja mi danas nemamo spremne odgovore, a o njima često uopšte ni ne razmišljamo.
Stoga svi oni koji se zalažu i bore za referendum o nezavisnosti RS bi trebali dobro da pogledaju u primjer Škotske i Velike Britanije što više, jer upravo je na njima odgovornost da ovako značajnim pitanjem bude rukovođeno na način koji bi umanjio neizvjesnost nakon donošenja eventualne pozitivne odluke i kako bi se sam proces donošenja iste odigrao u demokratskoj atmosferi i kako bi se maksimalno smanjila uloga desničarskih organizacija i kako referendum ne bi vodio ka najgorem od svih scenarija.