Volimo za sebe da kažemo da smo patrijarhalno društvo, da njegujemo određene konzervativne vrijednosti i da nam, eto, moderno doba i tehnologija na izvjestan način narušavaju te naše vrijednosti kojima se verbalno dičimo. Takođe, volimo mi Srbi za sebe da mislimo i da smo prave muškarčine, velike baje, kojima se sve može i koji okreću sve oko malog prsta.

Svašta mi volimo o sebi da mislimo i vjerovatno je razlog zbog kojeg ne volimo previše realnost baš taj jer nas njena surovost tako naglo i drsko budi iz svih tih uljuljkanih snova naših sopstvenih iluzija. Tako možemo u javi, okupanoj od svih laži i mistifikacija, da jasno vidimo da je ogromna većina vrijednosti našeg društva koje često nazivamo `tradicionalnima` zapravo nije ništa drugo do puka forma, riječi koje koristimo onako iz navike, bez bilo kakvog realnog sadržaja koji bi ih pratio. Zaista, šta su to danas te naše „tradicionalne vrijednosti`, gdje se to i kako ogleda muškost naših ljudi?

Budimo realni, naši muškarci danas su mekušci, mamini sinovi i kukavice koji čekaju da im serviraju život. Današnja generacija muškaraca apsolutno nije spremna da preuzme odgovornost i zasnuje porodice. Nekad su ljudi do svoje tridesete godine uveliko napravili kuće za sebe i svoje porodice, bili oženjeni sa dvoje djece i stabilno kročili kroz život. Danas naši tridesetogodišnjaci za sebe kažu da pripadaju omladini, da su oni mladi ljudi kojima društvo nije pružilo perspektivu i koji, stoga, nisu ništa napravili u životu. Oni čekaju mame i tate da im kupe stan, kola, pa da oni tamo negdje oko četrdesete možda i uđu u neki brak. S druge strane, oni nešto stariji su uspjeli u međuvremenu da razore svoje brakove, te sad onako svježe našminkani i podgojeni jure curice po klubovima i dotjeruju svoje slike na društvenim mrežama na kojima startuju `mlado meso`.

U principu, imamo problem jer je muški dio našeg društva većinski nezreo, nesamostalan, iskompleksiran i neinventivan. Nedostaje tu muške odlučnosti, poštenja, odgovornosti i brige za svoju porodicu. Naši muškarci danas ne mogu da brinu ni sami o sebi, a kamoli o ženi i djeci. Zato i bježe od braka, ne shvataju odgovornost prema budućnosti i troše vrijeme na gluposti. Skloni su zavisti, prevarama i sitnim podbacivanjima. O tračanju da ne govorimo: naši muškarci generalno tračaju pet puta više od žena, iako smo kao društvo skloni da neprestano kritikujemo žene u tom kontekstu. Uopšte uzev, mnoge ženske mane daleko su izraženije kod ovdašnjih muškaraca, dok ženskih vrlina nema ni u tragovima kod srpskih muškarčića.

Ovakvo stanje stvari itekako se osjeti u društvu. Nedostatak vizije, odgovornosti, hrabrosti i čvrstine osjeti se na svakom koraku u politici, privredi, pravosuđu i ostalim sferama društvenog života. Sve se svodi na sitna kalkulisanja, podmetanja, ogovaranja, javašluk i nerad. Naravno da to osjete i naše žene koje nezadovoljne ovdašnjim muškarcima postaju svjesne da je pametno jedino naći nekog sa kešom, jer i oni koji novac imaju i oni koji ga nemaju zapravo nisu ništa drugo do patetični gubitnici i sitne duše, te je stoga bolje biti sa gubitnikom koji ima para nego sa onim koji ih nema. Logično. A žene su logična bića, izuzev kad to nisu.

Teško je predvidjeti do kad će ovakvo stanje trajati i ima li tu neke pomoći. Realno, stvari ne stoje dobro. No, istorija nas uči da slabašna i kilava društva redovno bivaju pokorena od strane potentnih, svježih i zdravih napadača. Tako da se može reći da je naš pad zapravo prirodan proces te da u njemu nema ničega nelogičnog i neočekivanog. Prema tome, ne dobijamo ništa manje od onoga što smo zaslužili.