Ova scena me je po ko zna koji put vratila na razmišljanje ko sve ima djecu. Ko je pročitao bar jedan moj tekst vezan za roditeljstvo, zna da nisam za odgajanje razmažene generacije ali ova scena je bilo nešto što nisam mogla gledati. Situacija je bila ovakva:

Čekaonica kod doktora i nas dvije sjedimo. Ja sa djetetom u stomaku, ona, očigledno na grbači. Cijelo vrijeme dok smo čekale, a čekale smo, ona se istresala na dijete, pokušavala da ga doslovno našopa čipsom iako dječak nije bio pretjerano zainteresovan za to, da ga uspava nečim što je ličilo na glasno “pjevanje”, šta god da je uradila djelovalo kao da nema nikakav osjećaj niti kontakt sa djetetom. Puno sam ja zamjerki našla toj mami. Toliko zamjerki da me je bilo sramota sebe same i da sam počela razmišljati kako li ja djelujem nekom kad sam sa Bebom negdje. Počela sam da okrivljujem hormone i nezgodan karakter dok nije krenulo primjenjivanje “vaspitnih” mjera. Dječak inače ne djeluje kao neki navrglavi dvogodišnjak, naprotiv. Nije uradio ništa posebno, a iskreno, ne znam šta bi trebao uraditi da zasluži šamaranje. Kako je to šamaranje počelo, grizla sam se za jezik i nadala se da će prestati. Međutim, mati nije odustajala. Em ga je u nekoliko navrata dobro izudarala po licu, em joj to nije bilo dovoljno pa je sikteći već nešto skinula dječaku hlače da dobije po goloj guzi. Tu više nisam mogla ćutati već sam joj rekla da ako već ima potrebu za tim neka to radi kod kuće i izašla iz čekaonice. Znam. Ništa nisam napravila. Jedino što je došla za mnom da mi se izvinjava i da me moli da se ne uzrujavam. Odbrusila sam joj da ne brine za mene već za dijete.

Ne znam ko kako vaspitava svoje dijete i ko je kakve batine “popio” od svojih roditelja ali (javno) lemanje, druge riječi nemam, djeteta nije normalno. Da nisam imala toliko dvojbi u sebi – da se ne miješam, da sam možda osjetljiva, da ovo, da ono, vjerovatno bih joj priprijetila socijalnom službom. Nisam. Šta da radim. Zbog svega toga sad ovo pišem i na neki način perem svoju savjest.

Ono što sam se ja pitala nakon svega je – da li smo toliki licimjeri ili automati da djecu pravimo i dobijamo na pamet, samo zato što “tako treba”?

Da li je naš izbor da imamo porodicu stvarno izbor ili socijalni kukavičluk?

Vjerovatno neko ko nikad nije razmišljao o tom sad misli da sam malo šiznula i da možda imam puno vremena za razmišljanje ali pouzdano znam da neki ljudi ne žele djecu. Isto tako svi znamo da postoje roditelji koji su kazna svojoj djeci i da bi svima bilo bolje da se nisu razmnožili. Nekim ljudima su važnije druge stvari, koliko god one banalno i nebitno izgledale ljudima koji stvarno žele djecu. Na takve ljude će se gledati kao na dvorske lude i uskogrude sebičnjake. Potpuno suprotno od onog saosjećanja koje imamo kad vidimo i čujemo priče parova koji idu na vještačku oplodnju. Da bude jasno, meni je oboje opravdano, samo mislim da je u redu poštovati nečiji izbor.

Za djecu nisu potrebne pare već ljubav ili još nešto?

Da li ste ikad prokomentarisali neku siromašnu porodicu sa mnogo, a za nas je to sve više od dvoje, djece? U stilu – šta su pravili toliku djecu kad nemaju čim da ih hrane? E to vam je to. Ako ste se to pitali, onda sigurno ne smatrate da djecu treba “štancati” serijski. Jedni vjeruju da je to u redu jer će djeca bolje cijeniti bitne stvari u životu i ima tu istine. Čak se i divim takvim ljudima.

Nažalost, postoji i druga strana medalje, kad djeca moraju trpiti zbog nečije nesposobnosti i nemogućnosti da se nosi sa životnim nedaćama. Ovo su samo ljepše imenovane porodice alkoholičara, porodica u kojima je nasilje normalna stvar, a za dobrobiti djece se smatra dovoljnim postojanje bilo kakvog ručka na stolu.

Meni su mnogo pametniji, iskreniji i korisnijji oni koji jednostavno ne žele imati djecu.

Iako na prvu djeluje paradoksalno, ljudi koji odluče ne imati djecu, više vole djecu nego oni koji je dobijaju samo zato što tako društvo kaže.To što mi društvenu neminovnost nazivamo ljubavlju je naš strah od odbacivanja. Kako to izgovoriti a ne biti osuđen na prognanstvo ne samo zbog te izjave već i zbog društvenih zbivanja – sa prijateljima nemate zajedničkih tema, gledaju vas s visoka (ili sa sažaljenjem u slučaju da ste oćutali istinu), ne pozivaju vas više na dječije rođendane i krštenja…jednostavno, nemate osnovnu stvar zajedničku jer ste htjeli – ne htjeli falični.
Laki smo na “obaraču” sa ljudima koji mogu ali neće, a naročito kad je u pitanju ovako nešto. Neko se odluči da neće imati djecu ili da će ostati samo na jednom djetetu jer zna da je to to, da je to njihov maksimum do kojeg su spremni ići. Ja sam do sad upoznala samo dvije žene koje su to imale hrabrosti reći. Vjerujte, ženama je ovdje itekako potrebna hrabrost jer su žene “predodređene” da budu majke.

Da ne bih kao referentni sistem koristila siromašne ili patološke porodice, malo ću okrenuti situaciju i uzeti za primjer drugu krajnost – Holivud.

U ovom tekstu ću se pozvati ( a vi se prekrstite, poklonite, koju god silu zazovite zbog čuda) na Dženifer Eniston. Da, ona iz “Prijatelja” što je bila u vezi sa Bredom Pitom pa je on ostavio zbog Anđeline, ta. Njena izjava:

Stalno me pitaju: “Kada ćeš se udati?, Hoćeš li ubrzo postati majka”… I to je konstanta. Ne znam. Nemam listu stvari koje moram ‘obaviti’ i osjećaj da ako nešto od tog popisa ne obavim da sam podbacila kao žena i da to umanjuje cijelu moju vrijednost. Napravila sam puno prelijepih stvari u životu i mislim da nije pošteno stvarati toliki pritisak ženama. (izvor:http://www.story.hr/jennifer-aniston-nije-posteno-stvarati-toliki-pritisak-zenama-218297)
po meni je uradila mnogo a premalo je medijski ispraćena. Meni ova rečenica ne zvuči kao proizvod Holivuda, već proizvod zrelog razmišljanja jedne žene koja se ostvarila u mnogim poljima. Potpuno suprotno od Lare Kroft, svemoguće majke koja ženama poručuje da je moguće ima 40 kila, desetoro djece a pri tom, onako usput, odstraniti dojke da bi podigla svijest o opasnosti raka dojki a uz to sve zarađivati milione.

Niko ne pominje koliko ta djeca stvarno provode vrijeme sa roditeljima, koliko dadilja i spremačica stoji iza njih i koliko su stvarno sretna. Iz ugla svoje struke, ovako bar od oka i par hiljada kilometara daleko mislim da prva Anđelina nije podobna kao majka. Hoću i ja malo napamet da osuđujem.

Razmislite prije nego što okrivite nekog da je sebičan i samoživ jer ne želi djecu ili više od jednog. Možda je upravo suprotno od toga.

Na kraju, i ja sam nečije dijete, približno znam koliko živaca, pažnje i ljubavi zahtjevam.

izvor: karadara.net