Ovo pitanje mi se provlači (imam puno stvari u glavi, pa se moraju provlačiti jedna pored druge) kako se bliži porođaj. Interesantno da u kojem god društvu se načne ova tema, svi reaguju. Trudnice koje veće imaju djecu pokazuju istu bojazan kao i ja sama, a mame sa više djece najčešće kategorično tvrde da je kod njih demokratija na snazi – svi jednaki, svi dobijaju isto ljubavi i pažnje. Pustila bih ja da me umire te kategorične mame, lakše bi mi bilo, dok nisam neki dan čula šta o porodičnoj klimi u kojoj su odrastali imaju reći oni koji imaju braću i sestre  – nepotizam, mito i korupcija 

Scena otprilike ide ovako:

Žensko je društvo. Sve smo različitih životnih dobi. Tu smo kod bake, tetka, mama, gosti. Bilo nas je skoro desetak. Ne znam kako dođosmo do toga, ali ovu  temu  načeh, valjda nesvjesno,  opaskom da je nemoguće svu svoju djecu voljeti jednako. Moja baka se prva oglasi:

Bogam’ ja sam njih dvije voljela jednako. I sad je tako. , misleći na moju mamu i tetku.

Tetka gleda preda sebe, tukući muve po stolu.

Mama (starija), sa osmjehom odmah ubacuje:

Naravno. Kakva razlika.

Tetka ćuti.

Gošća, žena od nekih 60ak godina, koja isto ima dvije kćerke presječe kazavši:

Izvinite ali nije tako. Ima razlike, kako nema.

Tetka i dalje mlaca i ćuti.

Starija kćerka od te žene koja je bila tu pokuša da malo ublaži iznenadni obrt situacije:

Pa jeste. Nije da ste vi nas voljeli manje ali se osjeti razlika. Kad sjednemo za sto tata uvijek pita sestru “‘ćeri ‘oćeš salate, je l’ možeš dohvatiti”, a mama je uvijek nekako meni više bila privržena. Volimo se mi…ali razlika postoji.

Baba onda popusti potpuno, okrećući priču za 180 stepeni.

Ma da…Ova (pokazujući na moju mamu) je bila uvijek bolešljiva a i prva je bila. Sve njoj. A ova (pokazjujući na tetku) bila ratoborna, zdrava nismo ni znali da je tu.

Tetka mlacnu neku muvetinu na po’ stola.

Mama tu nešto dobaci u stilu kako  tetka nije ispaštala zbog toga ali baba se ne dade smesti pa još nastavi:

Isto ti je kao i sa prvim unučetom (pokazjući na mene). Džaba sve. Dođoše i ono dvoje (tetkina djeca), volim ja i njih, nije da ih ne volim (Bože sačuvaj!) ali prvo je prvo., zaključi baba napokon a ja skontah da je i bolje jer je došlo do manjka muva u okolini.

Da bude jasno. Ja sam jedinica, a i prvo unuče. Privilegovana od rođenja. Ne znam na šta bi moj život ličio da imam brata ili sestru. Bilo kako bilo, znam da mi je čekajući porođaj opet na prvom mjestu Bebo – kako ću biti bez njega par dana, kako će on prihvatiti bebicu, da li ću se moći njemu posvetiti kao prije. Bebice ni u priči. Drugačije je bilo sa njim.

Kad smo njega čekali, samo smo o njemu pričali.

Sad ćete vi reći, pa normalno, prvo je dijete. E tu vas čekam!  Ako je to normalno, normalno je da i postoji razlika. Ne znam tačno imenovati tu razliku, pogotovo što sam jedinica, ali gledajući svijet oko sebe, ona neminovno postoji.

Baš me zanima kako je kod vas bilo…

p.s. Ova priča nastade iz stvarnog razmišljanja i preklapanja nekoliko situacija. Jedna od njih je dekica za bepče. Naime, prije Bebinog rođenja, isplela sam mu dvije dekice, jednu vunenu i jednu končanu. Pored toga, posvetila sam se i ukrašavanju njegove sobe, a dobio je i hrpu drugih pletenih stvari.  Bepče vjerovatno ne bi dobilo nijednu da to nisam vidjela od kume. Bebo ide u vrtić, nije da nemam vremena. Jednostavno ni pomislila nisam da je ispletem. Tad sam shvatila da sam počela praviti razliku odmah u startu, prije rođenja drugog djeteta. Sad ispravljam ovu početničku grešku  Dohvatila sam se igle i konca. Ona će dobiti i dekicu i svoje igračke, a kasnije ćemo vidjeti šta će biti.