Mogla bih se pozvati na dosta istraživanja koja bi objasnila poentu ovog teksta ali neću. Neću, prvo jer mi se ne da, a drugo, ne mora sve biti potkrepljeno istraživanjem iako je to popularno iz nekog razloga. Znate ono – i za deterdžent za suđe sa reklame postoji istraživanje a kod kuće opet moraš ribati tepsiju.

Elem, radi se o sledećem.

Da li imate prijatelje, prijatelje na društvenim mrežama, poznanike koji su u svako doba dana nasmijani i “sretni”? Sigurno imate. Pretpostavljam da  vam nakon određenog vremena počnu djelovati vještački kao i one reklame u kojima je cijela porodica (zajedno sa ćukom) sretna.

Da ne bude zabune, ne govorim o onom mehaničkom, socijalnom smješku koji većina nas ima i kad nam nije do osmijeha, niti govorim o onim ljudima blagog karaktera koji stvarno izgledaju sretno i pomalo uzvišeno.

Govorim o onima koji uprkos tome što se (non-stop) smiju vas podilaze žmarci ili ste u najgorem slučaju ljubomorni na njih jer im je (non-stop) dobro. Ima tu nešto. Razmišljajući o takvim divno-krasno  ljudima, odoh korak dalje.

Mi smo zadnjih godina stvarno isterorisani srećom. Obratite pažnju, za početak u prvoj prodavnici ili kad izađete na ulicu – koliko je nasmijanih lica na panoima, proizvodima, plakatima? Mnogo. Časopisi, serije, sva “moždana hrana” koju dajemo ovom svom jadnom mozgu je bazirana na tom da uporno teži za srećom.

Sreća je imperativ, a uživanje vrhunski životni cilj. S druge strane smo, isto tako, izloženi nečem potpuno drugačijem, totalnoj suprotnosti sreće i uživanja.

Umjesto istraživanja, pozvaću se na književnika. Miljenko Jergović reče:

Prosječan građanin je , živeći u 18. ili u nekom od prethodnih mračnih stoljeća, za života vidio možda jednu ili nijednu nasilnu smrt. U 21.stoljeću uz jutarnju kafu, novine ili internet, on vidi više smrti nego za cijeloga svog, recimo srednjovjekovnog  života.

Apsolutna istina. A koliko nasmijanih lica vas vreba sa bilborda, monitora i ekrana? Previše, brate. Previše.

Moj lični utisak je da izloženost informacijama o nasilju i smrti jednako šteti kao i konstantna izloženost predstavi sreće.

Zašto roditelj u reklami mora da se smije na sav glas dok širi veš? Može li to uraditi u miru?

Je li to stvarno suština svega – prenaglašenost? Jesmo li toliko tupi da samo na previše reagujemo.

Ne znam kako vi ali ja nekad stvarno imam potrebu da budem nadrndana, da izvinite, nesretna jer mi nekad tako dođe, a nekad imam stvarni razlog za to.
Skoro pa vulgarno zvuči ali protiv toga mi se nema smisla boriti.

Razlika između informacija o agresiji, nesrećama i smrti na jednoj strani i stalni imperativ sreće na drugoj strani (nisam radila istraživanje!) sigurno vodi u neku vrstu mentalnog rasula. Jedino rješenje koje trenutno vidim je da se smanji brzi priliv informacija – manje portala, manje dnevnika, manje neta, i da se, naposlijetku, stvari uzimaju kritički i sa rezervom, onako, polako… kao kad čitate knjigu.

p.s. U zadnje vrijeme mi nešto odgovaraju naslovi članaka koji su već iskorišteni negdje. “Sreća, njihova laž” je stih pjesme “Sreća“, grupe Van Gogh, sa albuma “Strast “(1993).