Pitanje nacionalne (i svih njenih oblika) bezbjednosti svakako je važnije od pitanja egzistencijalne sigurnosti. Posebno u predizborno vrijeme. Međutim, pitanje nacionalne bezbjednosti nije pitanje koje treba da bude tema dnevnog novinarskog izvještavanja (osim u slučaju kad je u pitanju direktna opasnost). Ako mediji u Republici Srpskoj objavljuju informacije o ratu između vehabijskih grupa, onda nacionalna bezbjednost ili nije ugrožena ili bezbjednosne agencije, koje bi trebalo da se brinu o toj bezbjednosti, nemaju pojma o efektima objave vrlo osjetljivih informacija u vezi s ugrožavanjem te bezbjednosti. Novinari u BiH „u interesu istrage“ ne mogu da saznaju ko je, kada, kome i kako prodao 20g hašiša, ali zato znaju svaki detalj o lovu na vehabije u BiH. I šire.

Šta rade mediji i političari u BiH? Uče djecu da se plaše bradatih ljudi, da vrište kad vide kratke pantalone? I sve to u 21. vijeku – kad je borba za ljudska prava svjetska religija broj 1, makar po broju deklarisanih članova.

Ne znam šta ilustruje bh statistika o tome koliko ubica pripada kojoj religiji ili učenju, ali taj omjer je nevažan. Važno je da u novinama ne vidimo naslove „pravoslavac ubio komšiju“, „katolik silovao ženu“ ili „('obični') musliman opljačkao banku“...

Vehabije nisu teroristi. Vehabizam nije terorizam. Vehabizam je konzervativni oblik islama – religija. I kao religija, učenje i pokret – novost za sve koji se retorički priključuju histeriji protiv vehabizma – nije zabranjen u Bosni i Hercegovini.

Država je u tom smislu obavezna da im pruži priliku i obezbijedi uslove da se integrišu, čak i ako to ne žele. I obavezna je da zaustavi njihovu stigmatizaciju (umjesto da je hrani), čak i onda kad oni (ili neki od njih) žele da se izdvajaju i da se o njima kao o posebnim i drugačijim piše i govori. I obavezna je da brine za bezbjednost građana. Svih. I da ih sve štiti – od svih.

A država (zajedno s pojedinim političarima i medijima) radi upravo suprotno. Stvara neprijatelje.

Svjedočila sam jednoj policijskoj akciji. U 4 ujutro. Snimatelj i ja. I još neki snimatelji i novinari. Svi privedeni su imali brade i kratke pantalone.

-          A zašto ih privodite?

-          Pa, vehabije.

-          Pa, dobro. Ali, zbog kojeg krivičnog djela?

-          Vidjećemo. Posjedovanje oružja, materijala neprimjerenog sadržaja...

Bila je to spektakularna akcija, zbog koje je kao novinari trebalo da se osjećamo počastvovano što nas je policija pozvala da idemo s njima u avanturu. Bila je to prva vijest u svim dnevnicima - kadrovi policije s fantomkama i krupni planovi bradatih ljudi, zbog kojih su se snimatelji i novinari suočili licem u lice (bez fantomki) s ljudima koji voze blindirana kola i čije se kuće ne vide od zidova kojim su ograđene. Pušteni su u roku od 24 sata. To nije bilo na svim dnevnicima.

Skoro svaki put kad sam na temu vehabija pričala s prijateljima muslimanima u BiH, govorili su mi da ne glumim otvoren um i borca za ljudska prava, jer ne znam šta se dešava, nemam dovoljno informacija, nemam predstavu o tome koliko su vehabije opasne, kakve stvari rade. I nemam dovoljno informacija. Ali imam onu ključnu – vehabizam nije krivično djelo prema pozitivnim propisima u BiH. Svako treba da odgovara za svoja (ne)djela, pojedinačno. Ali niko ne treba da odgovara i da bude gonjen zbog svojih uvjerenja. Jer, nisu sve vehabije teroristi, ni svi teroristi vehabije.

Propagandom kao ovom protiv vehabija kojoj svjedočimo u BiH i odnosom prema stvarnosti i jednoj (vrlo raznolikoj, složenoj i velikoj) društvenoj grupi/identitetu, Zapad je kolonijalističkim i orijentalističkim pristupom uspio da okrene cijeli islamski svijet (i skoro cijeli Orijent) protiv sebe. Posljedice se nisu osjetile samo na Istoku, gdje se ratuje, otimaju resursi, nameću politički sistemi i siluje kultura. Posljedice su se osjetile i na Zapadu – gdje eksplodiraju vozovi, ambasade, tržni centri..

Agencije za državnu bezbjednost i politički lideri, imajte na umu da je jedini stvaran i suštinski konflikt onaj čiji je temelj religija kao suma vjerovanja, uvjerenja, načina mišljenja i življenja. Novac (kao materijalni interes) je okidač za konflikt i uslov za dogovor. Religija – ono u šta vjerujemo – je jedino što nas suštinski dijeli i spaja. I to je, zapravo, sloboda mišljenja, koju će svako kome je dovoljno važna braniti do smrti.

Političari u BiH, ako mislite na muslimansku, hrvatsku, srpsku, ukrajinsku, jevrejsku, italijansku i svu djecu i ljude u Republici Srpskoj i BiH, prestanite da etiketirate jednu društvenu grupu (ma kako njena učenja bila ekstremna) zato što je drugačija. Ako mislite da je vehabizam terorizam, zabranite ga u Parlamentu BiH. Ali, sjetite se da u Bosni još niste uspjeli da zabranite fašizam.