Već duže vremena svaki savremeni roditelj lupa glavu time da li je u redu da tu i tamo lupi svoje dijete po guzici.

Savremeni trendovi svih svjetski uvaženih organizacija koje imaju veze sa djecom daju preporuke o nenasilnom vaspitanju djece. U mnogim zemljama postoje SOS telefoni gdje djeca mogu prijaviti nasilje u slučaju da roditelj primjenjuje na njih najstarije vaspitne metode, a zemlje u kojima zakoni sve više ruše privatnost i maksimalno roditeljima vežu ruke postaju sve brojnije.

Kad god se pokrene ovo pitanje, argumentovanje se uvijek zasniva na tom da fizičko kažnjavanje djeteta znači zlostavljanje ili u najmanju ruku, ugrožavanje prava djeteta¹.

Niko ne govori o prebijanju djeteta ili narušavanju njegovog zdravlja, pravljenju modrica i lupanju za svaku sitnicu a upravo se svaka batina (drugog termina nemam) poistovjećuje sa ovim što se vidi i u dogmatskom evropskom zakonodavstvu i preporukama gdje kažu:

Kao što je vodilo sistematsku kampanju za oslobađanje Evrope od smrtne kazne, Vijeće Evrope sada slijedi svoju viziju kontinenta bez tjelesnog kažnjavanja.Tući ljude je pogrešno — a djeca su takođe ljudi.
Ako bih baš htjela da slijedim čistu (vulkansku) logiku, rekla bih da je ova tautologija zloupotrebljena i nefunkcionalna. Ali neću, samo ću ići istom logikom.

Ljudi donose racionalne odluke.
Djeca su ljudi.
Djeca donose racionalne odluke.
Da li ovo znači da će jedna trogodišnjakinja, tačnije ja kad sam bila mala, donijeti odluku da ne liže kabl od radija čija je druga strana bila uštekana u struju? Neće. Dobrano me je pecnulo. (Da, znam, zato sam danas ovakva.)

Ako ćemo slijediti istraživanja i zdrav razum, sve je više dokaza vidljivih golim okom, ne nužno okom stručnjaka, koja pokazuju da su popustljivo vaspitana djeca nasilna. Pretpostavljam da imate mnogo primjera iz sopstvene okoline.

Postavljanje granica djeci je neophodno. Ne moraš biti doktor nauka da bi ovo znao. Dovoljno je provesti nekoliko kvalitetnih dana sa djetetom da bi ovo postalo jasno. Ne moraš čak biti ni roditelj. Ipak, pošto će ovaj tekst biti zanimljiv uglavnom njima, evo jednog primjera.

Prelazimo ulicu, imam hrpu posla za obaviti, muž na putu, ja trudna i moram dijete voditi sa sobom. Međutim, gospodin je odlučio da stane na pola pješačkog prelaza. Stao i ni makac. Pokušavam fino, pa obećavam, prijetim i na kraju ostajem na istom. Šta da mu radim? Dobro zna da ga ne smijem nositi zbog trudnoće. Koji smiren i argumentovan razgovor da vodim sa njim na pola pješačkog prelaza dok kolona čeka da se gospodin smiluje i makne?

Šta biste uradili sa dotičnim? Obratili se Vijeću Evrope da pošalje u Bosnu nekoliko psihologa i socijalnih radnika da opameti roditelje ovog djeteta kojem za dvije godine nisu uspjeli obajsniti da se ne staje pješačkom?

Vjerujte, nisam za lemanje ali nisam ni za isključivost. Ovaj tekst nisam napisala da bih opravdala roditelje “kratkog fitilja” već da bih pozvala zdrav razum koji kaže da je djeci potrebno biti roditelj. Nekad je potrebno biti autoritativan i to ne mora podrazumijevati batine. Nekad su batine potrebne pa makar i samo jedne u životu. Sjetite se svojih roditelja. Možda neke od vas nisu “tukli” (Je li ovo sad uopšte korektno napisati?!) ali oni koje jesu, dobro su upamtili razloge. Za taj potencijalni jedan, jedini put ako bude potrebe da dijete dobije po guzici, sigurno neće završiti kod psihijatra i na antidepresivima “jer ima traumu”.

Ne znam da li je batina iz raja izašla, ali znam da bilo kakav ekstrem, pa tako ni u vaspitanju, ne može valjati. Zlatna sredina i umjerenost je ono čemu svaki roditelj treba da stremi a to je puno teže od “nenasilnog vaspitanja”².

Ako ste izdržali do kraja teksta da ne ideklamujete 1000 razloga zašto ne bi trebali “vršiti nasilje” nad djecom, preporučujem vam knjigu “Razmažena generacija” Arika Sigmana³. On je stručnjak, biolog, psiholog, otac četvoro djece. Valjda ima jače argumente od mene :)

1) U ovom tekstu polazim od pretpostavke da se radi o prosječnim roditeljima koji nemaju patološke karakteristike ličnosti, već o, što se kaže, normalnim ljudima.

2) Na ovaj post me je inspirisao tekst o Crnogorcima. Po njemu Crnogorci su i dalje divljaci koji se nisu odmakli od perioda kad su bili podjeljeni u plemena jer jedino plemenski narod može tući djecu. Pretpostavljam da će ovaj post naići na osuđivanje, ali vjerujem da zahvaljujući različitim stavovima može nastati nešto produktivno i pametnije od potpune isključivosti.

3) Hvala, Nataša!

preuzeto sa: karadara.net