Dosta stvari na ovom blogu pišem zbog sebe. Mislim da sam ovo već i pominjala u nekom od postova. Često sam online pa zašto ne imati online dnevnik. To je odličan način praćenja sopstvenog načina razmišljanja što definitivno može pomoći u sličnim situacijama. Evo jedne takve situacije. Ovo je jedna nedoumica kroz koju sam već prošla par mjeseci nakon rođenja prvog djeteta. A pošto je ponavljanje majka znanja, tako ću i sad da ponovim sebi ali i drugim roditeljima nekoliko bitnih stvari.

O čemu se radi?

Na putu je drugo dijete, a jedno je već u kući ili podrumu ili dvorištu. Teško se hvata u zadnje vrijeme. U zadnje vrijeme, tj. od kad se rodio sve je podređeno njemu. Dobrovoljno i draga srca, čak i kad nam poremeti planove, Gospodin Bebo je prioritet i tako treba biti.

ALI

sad dolazi drugo dijete, sad će postojati dva prioriteta, od kojih će jedan zahtjevati 150% pažnje prvih godinu dana i sve se to polako usložnjava. Htjeli smo tako i ne žalim se. Gdje je onda kvaka?

Pitam se gdje smo nas dvoje kao par?

Gdje ćemo biti mi koji smo navikli na zajednički hobi i vikende na koje smo se tek nedavno podsjetili? Obaveza će definitivno biti više. Oboje radimo, radimo i poslije posla, predavanja, neplanirane obaveze, pa dječije bolesti, pa računi…sve znate. Ne razlikujemo se ništa od bilo kog prosječnog para. Jedina razlika je što ja, a koliko sam čula, i on, želi da pored roditelja i dalje budemo par. Ono što sam naučila iz sopstvenog iskustva, drugih ljudi a bogami i literature, čim ovo dvoje počnemo podrazumijevati ili u gorem slučaju poistovjećivati, veza (možemo reći i brak) će lagano i sigurno da gubi na kvalitetu. Par se udaljava, očekivanja i dalje ostaju, razgovori su sve manje razgovori i često se zovu “svađe”…prestaje vam biti ugodno pored osobe koju ste izabrali da živi sa vama baš zato što vam je pored nje bilo najugodnije. Strašno.

Baš zato što to ne želim, satresam ono rame na kojem stoji neka rogata babuskara i govori ono što ne treba da čuje nijedan (budući) roditelj:

“Što ste uživali, uživali ste! Kad dođu djeca, nema više vas dvoje!”

Vjerujem da dosta parova slično razmišlja, ne zato što ne voli svog muža ili ženu, već zato što jednostavno misli da tako treba. Kako smo rasli, mnogo puta smo mogli čuti tu zlu babuskaru kroz usta mnogih bitnih osoba i na kraju smo počeli vjerovati da tako treba biti.

E baš u inat toj jezičari kažem: “Malo sutra!”

Zašto da se prepustim samo zato što je većina tako uradila? Nema potrebe, kad treba samo malo truda. Lično sam vidjela parove koji su bili sretni i nakon prve godine braka. Postoje oni koji su godinima skupa i još se vole. Ne zato što su pomilovani milošću nebeskom već zato što su RADILI NA SVOJOJ VEZI I ULAGALI U NJU.

Recept je, kako to biva kod velikih stvari, vrlo jednostavan:

Potrebno je jednom u par dana naći sat vremena samo za nas dvoje i naše rituale koje nas definišu kao par i kad nećemo pričati o djeci i obavezama.
Tu i tamo, na dnevnoj bazi, naći koji minut za zagrljaj i poljubac onako, usput.
S vremena na vrijeme, ukrasti koji kafu ili pivo pod izgovorom da moramo ići obaviti nešto dok su djeca na čuvanju.
Uživati skupa.
Ima tu dosta toga, samo to ne smijemo zaboraviti.

I da, ako treba, nalijepiti ovaj recept na vidljivo mjesto, da nas podsjeti kad zatreba.